Piše: Matea Tunjić
Sigurno se pitate o čemu ću vam pisati ove subote dok, kao što to obično biva početkom godine, promišljate o planovima i novogodišnjim odlukama, o svom životu i novim prilikama, o poskupljenjima i promjenama. Pišući o sjajnoj knjizi libanonsko-američkog pisca, pjesnika i likovnog umjetnika, čiji bismo rođendan proslavili prije točno tjedan, govorit ću vam ni o čemu drugome “doli o onome što vam sada uznemiruje dušu.”
Siječanj je, poput svakog početka, težak mjesec sivkaste boje. Nema više ni šarenih lampica koje bi razbile tamu, nakon vatrometa, nakon završetaka, kao što to obično biva, slijedi tišina i neki tupi osjećaj praznine. Stoga, mnogi, poput Balaševića, ne vole januar, ni bele zimske vragove, premda se bijeli vragovi u posljednje vrijeme rijetko viđaju onda kad bi trebalo. On je, kao što je rečeno, mjesec u kojemu čovjek iznova kreće s promjenama, odlukama, pravi i realizira planove za tu godinu, svodi blagajne i račune, mjesec u kojemu počinje novo polugodište i spremaju se ispiti za zimske rokove. Čovjek pokušava održati one novogodišnje odluke u kojima je sebi rekao da će više raditi na sebi kako bi dostigli određene ciljeve, kako bi bio sretan sa svojim životom, o kojemu je mogao promišljati čitajući Ponoćnu knjižnicu. No, i vi i ja znamo da recept za sreću nije poput onog za bakine božićne kolače zapisanog u staru bilježnicu njenim nježnim rukopisom, naučenim u samo četiri razreda osnovne škole. Premda, bilo bi idealno kad bi ispod naslova Život pisalo: 200 grama rada, 100 grama prilika, 50 grama suradnje, 3 iskrena prijateljstva, 50 grama koncentracije pomiješati u tišini i razmišljanju postepeno dodajući 21 gram ljubavi, a nakon toga sve pustiti da odstoji u beskonačnosti, potom staviti u kalup radosti i tuge i peći na 180 stupnjeva slobode. No, čak i kad bismo dobili takav precizan recept, za razliku od onih bakinih “odokativnih”, gdje bismo i kako našli te sastojke i što su uopće oni?
O tom receptu mnogi su pisali, raspravljali i pokušali ga odgonetnuti – umjetnici, znanstvenici, filozofi, ljudi općenito. Stoga je o sastojcima spomenutog recepta govorio i naš Prorok, objašnjavajući ljubav, slobodu, brak, prijateljstvo, razgovor, vrijeme, dobro i zlo, užitak, ljepotu… No, da vas ne zabrinu tako dubokoumne teme, Gibran je kao pjesnik i pisac u Proroku spojio upravo ta dva stila, pišući istovremeno poetično i prozno, stvarajući lirske slike i onaj blagi osjećaj, koji bi se razlio po duši i onda kad biste, kao mali, sjedeći u krilu, slušali životne mudrosti djeda i bake, onih koje je život već više puta prao na 90 stupnjeva i to s centrifugom. Čitajući ga, potvrdit ćete da pravog recepta za život nema, “jer duša ide svim putovima. Duša ne ide po crti i ne raste kao trska. Duša se otvara kao lotos bezbrojnih latica.” Otkrit ćete isto tako da ste, bez obzira na to što pravi recept ne postoji, vi kuhar vlastita života i sve sastojke imate na raspolaganju u životnoj kuhinji, samo ih morate pronaći i naučiti pravu mjeru za vaše nepce. Sve što trebate, tu je, u vama, “u vašem se biću sve burka u trajnom poluzagrljaju: ono što želite i to čega se bojite; i to što mrzite i to što volite; ono za čim težite i ono od čega bježite.”
No, takvo je kuhanje, osobitno na početku, zahtjevno i teško, baš kao i sivkasti siječanj, ali s vremenom stvari nekako sjednu na svoje mjesto. Možda su vam čak i ove subotnje mrvice nejasne i teške, kao i prorokove riječi koje ćete, nadam se, čitati, pokušavajući odgonetnuti slike koje njima stvara poput onog bakinog rukopisa iz stare kuharice. Ako jesu, nema veze, “ne pokušavajte ih razjasniti. Nejasan je i mutan početak svih stvari, ali ne i njihov svršetak, a htio bih da me pamtite kao početak. Život i sve živo – začeti su u magli, a ne u kristalu. I tko zna nije li kristal magla u raspadanju?”
