Te je godine prvi snijeg pao u nevakat. Kao prava šestogodišnjakinja obradovala sam se i zahtijevala da moji skinu sanke čim prije, ali vraga, oni su imali veći problem – nisu obrali žito. Sabrali se svi na uranak, popili kafu brzinski, prezalogajili šta onako s nogu pa pravac u Do’ gdje se nalazio vrt. Baba je ostala kod kuće da spremi ručak i ispeče hljeb, pa će za dva sata sve staviti u korpu i pridružiti se ostalim beračima. Ona nikada nije nosila pantalone do tog dana. Obukla se da ne nazebe, stavila vunenu kapu i sve zaokružila starom, debelom jaknom za koju je tvrdila da je nekad davno kupljena na kredit djedu, a tad stvari bile skupe i nije bilo modiranja nego su se uzimale da ispune svoju svrhu, uz to sve bile i kvalitetne, pa kad kupiš obezbijeđen si narednih ihahaj godina. Pošla ona u Do’ tako ušuškana, a naš je pas Vučko, njemački ovčar, nije prepoznao s leđa i završi baba ujedena za nogu. Berači su posumnjali da nešto nije uredu, pa je tata došao da vidi šta se dešava. Stavila je ona sebi graške na ujed, brzo je zamladilo, ali je godinama nakon toga Vučku nabijala na njuškicu što joj uništi ‘nako lijepe i kvalitetne pantalone i to viš’ koljena da ih ne može ni skratiti za buduća nošenja:”Jadan bio da ne bio, zar nisi mog’o ujest’ malo niže da ih mogu skratit’…”
Doduše mi smo babu malo mezetili kasnije šaleći se da se to ona dogovorila sa Vučkom da je malo ćapi, ali nije mu kao objasnila gdje tačno treba ujesti, jer lakše je ujedenom u toploj sobi nego neujedenima na minusu među šuškavim klasurkama žita dok pod nogama cvili suhi snijeg.
Kada bi kasnije kroz život bilo ko napravio bilo kakvu grešku baba bi ga tješila riječima:”Ha, moj ti, ker pa pogriješi i to vučjak, a da ne mere insan…”
