U naše je selo stalno dolazila jedna učiteljica dok sam bila manja. Ona se družila sa porodicom moje drugarice. Jedne je prilike savjetovala drugaricinog starijeg brata i te su me njene riječi nekako uvijek pratile kroz život.
– Bolje robijati četiri godine na fakultetu nego četrdeset bez njega. Što je glava teža, leđima je sve lakše. – govorila je i ispijala čašicu rakije dunjevače.
Slušajući kao mala njene riječi odlučila sam je poslušati kada odrastem iako riječi nisu bile upućene meni, jer je bilo i te kako logično sve ono što je ona govorila. Dvije hiljade i osme sam postala brucoš kojem se studentski život osladio u svakom smislu. Imala sam odriješene ruke glede učenja, a pošto sam noćna ptičica, sa knjigom sam se noću najviše družila.
– Odmah počnite učiti! – rekao nam je profesor na prvom predavanju kojem sam prisustvovala – Sutra je već kasno, jer i iza sutra ima sutra, a riječ sutra je svakom studentu najveći neprijatelj i ja bih kao profesor tu riječ ne zabranio već ukinuo! A kada se nakupi tih studentskih sutra u jedan lijep vremenski interval čućete kako prvi kolokvijalni ispit kuca na vrata.
Taj sam dan precrtala riječi sutra, od prvog, od ponedjeljka kao odrednice za bilo kakva počinjanja. Svaki sam dan sebi raspoređivala gradivo, tjerala se da naučim zacrtano i nagrađivala sebe kada pređem ono što sam zamislila. Uz obaveznu literaturu čitala sam i neobaveznu koju mi je brat tada srednjoškolac podizao iz biblioteke, a u tom sam periodu najviše novca trošila na novine. Nedjeljom nisam pipala knjige, ni obavezne ni neobavezne, a samo sam subotama učila po danu jer su večeri bile rezervisane za filmske maratone. Voljela sam cijeli taj proces naobrazbe, osim onih vražijih učenja napamet nakon kojih sam knjigu stavljala pod jastuk za svaki slučaj, jer pobogu kako nabubati totalno nelogičnu definiciju upravljanja koja sadrži čak četrdeset i dvije riječi. Sva sreća što je većina predmeta bila takva da se zahtijevalo učenje sa razumijevanjem. Imali smo i ispite na kojima su pitanja ličila na zagonetke. Jedno od takvih pitanja bilo je i ovo iz analitike – Maraton u toku. Koji ćeš biti ako prestigneš posljednjeg? Bilo je i predmeta poput računovodstva za čije se učenje prvo moralo nabaviti knjiga i knjiga knjigovodstva, jer većina nas nije imala nikakvo predznanje, pa se gradivo za ispit moglo početi učiti tek onda kada fino svariš knjigovodstvo, a za tu je rabotu i cijelo ljeto bilo malo. Osim pravnih, ekonomskih i bubatorsko-stručnih predmeta, imali smo na drugoj godini i nekoliko predmeta forenzike gdje su do izražaja došle i prirodne nauke koje smo svim silama morali miriti sa društvenim, što nekima naravno nije išlo za rukom. U knjizi forenzike, koja je bila skoro pa debljine biblije, sam saznala da je Ivan Vučetić sa Hvara prvi identifikovao ubicu na osnovu otisaka prsta i to u Argentini u koju je emigrirao brodom, da sa glave dnevno otpadne do 100 dlaka, da u 100 ml acetona ide 0.9 grama ninhidrina, a da je profesoru merak na ispitu pitati koliko ninhidrina ide u 200 ml acetona samo da vidi da li je kod nas 0,9 + 0,9 = 1,8 ili pak 0,18. Začas se čovjek zbuni, pa sam vođena savjetima nastavnice matematike iz osnovne škole uvijek sve brojčano pretvarala u novac što se pokazalo kao odlično jer sam jedina odgovorila tačno na to acetonsko pitanje. Devet bonova plus devet bonova uvijek je marka i osamdeset. Jedne prilike mi se desilo i to da su mi kolege javile da sam pala jedan od najtežih ispita (etiku) i kada sam došla na drugi rok odem do oglasne ploče da vidim ko je sve položio i naravno nađem sebe, ali pod imenom Ivana. Eh, svega je bilo i neka je, jer sve su to nus pojave procesa rasta.
Neki sam dan vidjela posmrtnicu u bespućima interneta i na slici ona učiteljica čije su me izrečene mudrosti još u djetinjstvu uputile na fakultet. Ima tih usputnih lekcija koje su neprocjenjive, a sve ono neprocjenjivo je kako zaključih iz višemjesečnog druženja sa knjigom računovodstva najveći kapital.
A odgovor na ono pitanja o maratonu je – ne možeš prestići posljednjeg. Iza posljednjeg nema ništa, pa ni tebe!
