Novembarske magle su te godine rano zauzele dane, a mi školarci smo se šepurili u novim čizmama i ruke držali u kosim džepovima taze štepanih jakni. Jedna me drugarica iz razreda pozvala na rođendan, a ja sam sa ushićenjem čekala taj dan. Jedva sam nagovorila mamu da obučem haljinicu umjesto hlača i džempera. Za poklon sam nakastila dati neotpakovanu, gumenu barbiku sa savitljivim koljenima i laktovima, opremljenu sa čak tri para cipela različite boje jer se sa lutkama nikad nisam igrala, a meni su ih stalno poklanjali. Najpoželjniji je poklon i tada u očima roditelja bila kuverta, a u očima djece neka njima važna stvar – prvo igračke, pa šminka, parfemi ili pak kakav ljepuškast komad garderobe koji roditelji ni u snu ne bi kupili…Malo sam se smrzla dok sam stigla do drugaricine kuće, ali bože moj, mora se za ljepotu ponekad istrpiti. Skupilo se znanih i neznanih, odraslih i djece, starih i mladih. Svi su bili veseli, a pokloni su se otvarali odmah po primitku, što ovdje u podmajevičkom kraju nikad i ni kod koga nije bio običaj. Ubrzo se iznese i torta roze boje sa šljokicama. Tako nešto nikad nismo vidjeli i pitali smo se između sebe smijemo li mi to stvarno pojesti. Vidjelo se iz aviona da je tortu pravio neki vrsni slastičar, a ne umorna mama poslije posla. I zamislite samo, slavljenica je rezala tortu, prvi komad doduše, ali i to je veliki pomak ka savršenstvima rođendanskih zabava koje smo gledali na filmovima. Iz tog je prvog komada ispala neka mala kutija, pa smo svi ostali u čudu. Slavljenica briše kutiju salavetom, roditelji jedva čekaju njenu reakciju, otvara je i nalazi set – lančić i minđušice, ali ne one zlatne, za nas školarce nepoželjne, već srebrene, lanac tanak, a privjesak identičan minđušama, dovoljno lijep da se uoči, a ujedno idovoljno diskretan da ne upada u oči.- Eeeeee, čak se i teta Ljerka i čika Tomo (slastičari) sjetili da mi daju poklon za rođendan, a vi niste! – izlanu slavljenica prijeteći kažiprstom roditeljima i briznu u plač.
Dok joj je objašnjeno da su Ljerka i Tomo roditeljski poklon sakrili u tortu, mi smo se već najeli onih šljokica i molili Boga da i u našem komadu bude kakvo poklonče, nebitno da li je od slavljeničinih roditelja ili od tete Ljerke i čika Tome, jer većina djece tog doba od roditelja nije za rođendan ni dobijala nikakav poklon, kao poklonili su im život, šta još hoće!?
