Komšija S. i Derviš se dogrebili novca, pa su prije najavljenog snijega otišli u pivsku podmjeru.
– Rođeni, da kupimo alkohola za sve pare?
– Obavezno plus cigare da se ne mučimo ručno motajući. Uzećemo pive k’o izvora proteina, vina da popravimo krvne slike i rakije da nam pobije bakcile i spasi nas eventualnih na’lada i gripa. Nismo ludi ić’ na rate svaki dan. More poledit’ pa će nam kukovi bit’ ugroženi lomljenjem na nizbrdicama do trgovine.
Pokupovali oni sve navedeno.
– Hajmo sačekat’ koga s kolima. – predloži S.
– Nemoj, rođo, ako Boga znadeš. Ja se smrz’o i ne mogu čekat’ Božiju volju pred prodavnicom. Nije izvijesno da će ko naletit’.
Natovare se uz pomoć trgovca i upute se kući.
– Rođo, meni sad vruće, a uzbrdica svakim danom sve veća i veća. Oznojio sam se, pa će me sad vjetar produvat’, a i pripušilo mi se i pripišalo. Ako spustim teret nema te sile koja će me ponovo uspjet’ natovarit’. Otpadoše mi ramena.
– Šuti i koračaj! – naredi S. – Misli na nešto lijepo da skreneš misli.
– Zar tebi nije teško?
– Ne pitaj! Sad u glavi sabirem ljude koji su mi se za života žalili na cijene goriva. Sve bi’ ja njih za vratić pa od hrastić.
– Gorivo je tačno džaba kol’ko vrijedi. Svi bi da budu gospoda, a gospodstvo se mora malo platit’.
Čim dođoše do kapije i spustiše podmjeru ukaza se konin muž, kako rekoše, s autom.
– Jesam ti rek’o da pričekamo?! – poče S. kritikovati Derviša.
– Ja ne znam što ti mene slušaš! Treb’o si mi odvalit’ jednu vaspitnu, a ne puštat’ me da odlučujem. Znaš da ja koristim srce umjesto mozak, a srce mi reklo da pohitim kući.
Izađe konin muž iz auta i poče se ženi odmah s vrata žaliti na pare otišle za registraciju i tehnički taj dan.
– Rođo, uz nedužno poštovanje – dobaci Derviš – ne seri verbalno u mom prisustvu! Registracija je džaba kol’ko vrijedi i kol’ko insana poštedi!
