Djed moje drugarice iz djetinjstva bio je jako zanimljiv čovjek kojem je telefon predstavljao najveći čin ljudske pameti i najsretniji je na svijetu bio kada je zaradio za uvođenje tog savršenstva u svoj skromni dom. Često sam išla kod njih da se igram, a posebno su mi bili zanimljivi hladniji dani kada se djed uhvati slušalice, posadi teku sa brojevima na krilo, pa okreće brojeve kako bi riješio neku jako bitnu stvar. Jedne je prilike zvao geometra kako bi pokušao izgladiti spor između dvojice komšija.
– Dobri dan. Je l’ to gijometar Meša, kralj geografskije koordinata i pretačnije mjerenja imetka? Ako jest’, moja je čast.
Zvao bi nakon toga i opštinu.
– Alo, jesam li dobio opštinu? Mogu l’ znat’ s kijem razgovaram? Aaaa Alma! E, Alma jabuko opštinska, Bog te proživio ‘iljadu godina, o tebi sam se nasluš’o toliko lijepije stvari, nek sam vala i tebe dobio, nek je vala i mene sreća bar jednom progledala, sav sam ti, draga Alma, nikaki, probada me u prsima, et’, al’ da te ne utušivam i da odma’ pređem na stvar, imamo jedan problem u selu, al’ dobra je vijest da je oto sve rješivo ako ti pokažeš samo malo volje za koju si fino plaćena, u zdravlju da trošiš pošteno zarađeno…
Nakon geometra i opštine nazvao bi svoju sestru i zeta.
– Zete, slatka famelijo da slađa bit’ ne mere, stvar je jako nezgodna. Nazovem ti ja gijometra. Kažem:”Je l’ to gijometar Meša, kralj geografskije koordinata i pretačnije mjerenja imetka? Ako jest’, moja je čast.”
Nakon što sve prepriča zetu, okreće broj komšije Mate, pa mu sve ovo ponovi od riječi do riječi, a Mato ga prekori u pola razgovora:”Šta me zoveš, bolan ne bio?! Što ne dođeš k’o insan na kafu, nisam ni pedeset koraka od tebe? Koja je svrha zvanja kad ćeš mi i uživo sve ovo isto ponovit’?”
Djed uvrijeđeno upita:”Mato nedokazni stvore svoje struke, što ti u svemu tražiš svrhe, a ni u čemu rahatluke, aj mi sad lijepo izreci da i oto saznam?”
Mato se preda, a djed počne priču opet od početka uživajući u rahatluku komunikacije iz tople sobe.
Nakon dugih razgovora baba bi siktala ljutito o računu za telefon.
– Jednog će dana vas cijeli dunjaluk moć’ pričat’ u telefon bez ikake naplate – entuzijastično je govorio ženi čvrsto vjerujući u istinitost svojih tvrdnji – al’ tad neće bit’ nas – dodao bi uz tužan uzdah.
Mi djevojčice nismo vjerovale u to, jer baš nas briga za čitavim dunjalukom, telefonima i računima, mi smo svakako uvijek znale gdje je koja od nas i bez telefona, a znale smo i da jedna na drugu uvijek možemo računati, ali su nam eto bili zanimljivi ti razgovori i jedva smo čekale da kraj geografskih koordinata dođe u selo kako bismo mu mogle svojim očima razmjeriti krunu, jer pobogu valjda svaki kraj ima krunu.
Često mi zlaćena jesen pogotovo kad valjano zahladni nanese ta neka topla sjećanja, sjećanja na dane kada se sreća veoma lako nalazila u sitnicama i to svakodnevno i kada je ono malo ličnog rahatluka bilo samo po sebi svrha.
