Naslovna Kolumna Kava s Ivonom: Sumnjiva voćka

Kava s Ivonom: Sumnjiva voćka

Do petog razreda osnovne škole, roditelji su nam za užinu davali pola marke, a flašicu vode smo morali nositi od kuće. Kada smo krenuli u peti razred, naš je džeparac porastao na marku, pa smo umjesto one vode uz sendvič kupovali i sok. Blizu škole su bile dvije trgovine – Fahman i Dams. U tim smo trgovinama kupovali sendviče – četvrtina hljeba u koju se stave tri tanke kriške salame i namaz po izboru, pa volja ti kečap, volja ti majoneza. Nastavnici su bili zabrinuti jer na velikom odmoru k’o specijalci izlijećemo na put između dvije trgovine i remetimo saobraćaj. Jeste da su blizu trgovina bili ležeći policajci, ali opet… Sugerisali su nam da se hranimo u školskoj kuhinji, ali nama su trgovine bile primamljivije. Jedan je drug iz razreda glasno rekao nastavnici nakon njenog opsežnog saobraćajnog savjetovanja:”Ja svoje pare trošim đe ja hoću!”

– Ne kaže se đe već gdje! – ispravili smo ga i nastavili trošiti svoje pare gdje nam je volja.
Jednog je dana mjeseca novembra u našu omiljenu trgovinu stigla gajba nepoznate voćke. Ta je voćka imala tvrdu vanjštinu, malo crvenkastu, malo zućkastu, brčiće odozdo i k’o malu čvorugicu gore. Pojma nismo imali kako se zove, a ni kako se jede, a tad je bilo plaho sramota pitat’, jer ko pita vrlo se lako može svrstati u neznalice, a težak je to teret kada imaš jedanaest godina.
– Izvinite, pošto je jedno ovo? – upitao je drug trgovkinju Samiru.
– Sedam bonova!
– Daj mi jedno!
Kasnije smo diplomatski od njega pokušavali iščičiti ime nepoznate voćke, ali uzalud.
– Šta si ono maloprije kupov’o dol’ u Samire?
– Sve ste vidjele, aaaaa, tu dakle leži zec!? Ne mogu da vjerujem da ne znate kako se ono zove, ccccc! – snašao se da ne pokaže neznanje praveći nas neznalicama.
Kad sam došla kući opisivala sam roditeljima sumnjivu voćku, a oni su mi umjesto da pokušaju odgonetnuti o čemu se radi, održali predavanje o drogama ne bi li mi izbili ideju da probam išta sumnjivog izgleda i porijekla, jer se njima činilo da me privlači sve čudne vanjštine. Sutradan sam novac od užine uložila u sumnjivu voćku, pa sam je odnijela djedu.
– Djede, djede, evo ti jedan poklon.
– Fala, a šta je ovo?
– Djede, ja ne mogu da vjerujem da ne znaš šta je ovo! – odgovorila sam i izašla brže bolje iz kuće da me ne bi dodatno ispitivao.
Djed je ispresijecao sumnjivu voćku i u njoj našao pregrade k’o sobice, a u sobicama bezbroj crvenih sjemenki, pa me pozvao kada ih je nakomio u jedan tanjir.
– U jest dobro! – konstatovala sam.
– Nemojte oto jest’! – vikala je baba – Eno, Grga, frcn’o si po duvaru dok si ih komio, pa su umjesto crvenije ostale plave fleke, ko zna šta će vam u stomaku oto uradit’, potrovaćete se, a ja neću znat’ u ‘itnoj kazat’ ni kako se zove oto od čega ste se zatrovali! Nemojte, ako Boga znate!

Nekamo li je došao tata i razjasnio nam misteriju – oto se zove nar iliti šipak, onaj šipak iz poređenja “puko si k’o šipak”. Baba nikada nije prihvatila ideju da jede crvene bobe koje ostavljaju na duvaru plavetne fleke, dok ih je djed rado jeo s nama, pogotovo krajem oktobra kada se pomjeri sat i kada nam posljedni časovi zađu u mrak, jer tad kod nas zvanično počinje sezona nara. Nar mi je i danas dan omiljena voćka, rado ga kupujem i komim i sve mi se čini da mi za leđima stoji baba i viče:”Nemoj oto jest, ako Boga znadeš! Đe ima od crvena plava fleka?! Đe?!”