Naslovna Kolumna Kava s Ivonom: Sretan dan vozača i automehaničara

Kava s Ivonom: Sretan dan vozača i automehaničara

629

Moj mali zaseok broji svega sedamnaest domaćinstava, a jedna od meni najzanimljivijih stvari je i to što je profesionalni vozač kod nas najčešće zanimanje. Čak dvanaest njih, a Grgića najviše, hljeb zarađuje za volanom, a od toga dvojica iz moje kuće. E, sad, kako su mene mašili ti geni, pojma nemam. Mi djeca smo još od pelena naučili neke šoferske stvari. Još kao mali znali smo da hulahopke u autu ne znače nedavni zijan, iako nam nije bilo baš najjasnije o kakvom je zijanu riječ i da te, kako rekoše, najlonske čorapice mogu biti zamjena za puknuti remen; znali smo da u Rusiji ispod kamiona lože vatru, jer je tamo zima; da na velikom minusu povučena ručna može zalediti; da dajca proizvodi TAM, da se dajc piše deutz i da mu u rezervar može stati 120 litara čorbe; da je čorba gorivo; da skraćenica MAN dolazi od  Maschinenfabrik Augsburg- Nirnberg; da se alnaser ustvari kaže anlaser i da u autu uvijek moraš imati, zlu ne trebalo, neku paliju da možeš kučit’ anlaser ako auto neće da upali; da u kupovinu auta nikad ne ideš zanesen bojom karoserije i da prodavaču baneš, najbolje nedjeljom ujutro dok je još u pidžami, jer se pojedini kvarovi ne uočavaju ako je auto zagrijan; da su istrošene pakne odale komšinicu koja je vozila pod ručnom; da se uvezena auta nikad ne trebaju kupovati iz zemalja gdje ima mnogo snijega, jer so napravi havariju i još mnogo toga životnog.

Svaki je od naših vozača imao različito mišljenje glede najbolje marke vozila i zanimljivo nam je bilo slušati kako se raspravljaju. Na primjer, jedan se naš komšija, vozač špedicije, kleo u nekakav Mercedes kamion i stalno govorio:”Ma more on stajat’ na ledini pedeset godina i nakon pedeset godina mu metneš novi akumulator, brale moj, stisneš gas i pravac Dokanj – Vladivostok. Nikad te neće izdat’, nikad! Nema mašine nad mečkom, kad vam kažem!” Taj je komšija uvijek bio ljubopitiv, iako se malo više pravio pametnjakovićem, govorio da je svaki vozač jednom nogom u zatvoru, a drugom u grobu i uvažavao je naše dječije mišljenje, samo u mu mečku ne diraj.
– E, moja ti – govorio je kad me poveze – baš mi je drago što ti mogu noge malo spasit’ i izjadat’ ti se usput. E, što me onaj kamion nadevera, braćo mila.
– Što?
– Turbina! Znaš šta je to? Et’ i mene budale, kako “š ne znat’, pa ćaća ti je vozač. – nastavljao je, a ja sam pažljivo slušala, klimala glavom i govorila:”Da je mečka, bila bi to druga priča.”
– Nego šta, vidi kako ti pametno razmisljaš, da bogdom i oni iz uprave preduzeća imaju tako zdrave svjetonazore, pa umjesto DAF-ova mečke da nabave! Da te sad pitam, koji ti kamion vozi brat?
– MAN.
– Pu, pu, pu! Naka šoferčina da vozi MAN?! Sramota! Čujem, a ne vjerujem. Pa ja, najboljima daju najgore, jer da najgorima daju najgore, pih, odustali bi, a znaju ovi privatnici da najbolji ne odustaju.
– A zašto, prema tvom dugogodišnjem iskustvu, MAN nije dobar? Ima ljudi hvale ga.
– Znam ja ko MAN-a fali, znam, ne moraš mi ni reć’! Iz sela je, je l’ da? Et’ zato što je MAN k’o žena, u stanju je ostavit’ te u najvećoj životnoj uzbrdici i još te povuć’ nazad! – objašnjavao je pa je nastavljao pričati o nekim falinkama koje su mu ogadili MAN na početku karijere.
– I ja sam žena! – napravih uvredljivu facu.
– Vidi stvarno! Eto, izvinjavam se. Đe sam ono stao? Ahaa…
Jednom je majka vozača “Dokanj – Vladivostok” u razgovoru sa konama za kafom izjavila:”Svi su šoferi, da prostite, kurvari!”
– Jadna bila da ne bila, pa oba su ti sina šoferi. – frknu baba.
– Svi osim mojije sinova! – brže bolje se ispravila – Njima je šoferluk tak’o gaće samo tako što im je donio ’emoroide i nikako drukčije! Ja sam to raspitala! Jadna moja dječica…
Nama je bilo smiješno što umjesto vaspitala govori raspitala, pa smo se smijuljili.
– Šta prisluškujete velike? Iš napolje! – frknula je – Jeste neraspitani!
Od svih tih šoferskih stvari meni je najdraže bilo kad me tata kao malu stavi u krilo, pa skupa vozimo kamion, a ja onako sva važna ručice stavim na volan i motam u krivini, a od svih šofera, neka se niko ne naljuti, meni je najdraži bio i ostao vozač autobusa Milijan iz Gornje Obodnice kojem smo rado stojeći na stepenicama srednjih vrata dobacivali prije nego što ustavi bus na dokanjskoj stanici:” Majstore, ima izić’!” Uočila sam da se mnogi vozači autobusa ljute kada ih osloviš sa “majstore”, pa bih bila zahvalna kada bi mi neko rastumačio kako da ih, pobogu, oslovljavam.

Danas je dan vozača i automehaničara. Danas je pametno podsjetiti se važnosti svih tih ljudi koji osiguravaju da mi stignemo na mjesta na koja želimo i da do nas stignu sve stvari koje želimo. Danas se moramo podsjetiti i svih (tehničkih) (ne)uslova koje ih svakodnevno prate na tom putu – udaljenosti od toplog doma i dragih ljudi, spavanja u kamionu, tuširanja na benzinskim pumpama, kao i prekovremenog broja radnih sati onih koji rade lokalno, neispravih vozila… Danas se moramo podsjetiti gradiva fizike i drugog Njutnovog zakona, pa ponoviti kako sila masi daje ubrzanje, dakle, dragi pješaci, ne iskačite pred kamione koristeći svoj pješački položaj, ako Boga znate, nerijetko su pod pretovarom, a pretovar je ubica na putu. A ako želite biti frajer(ka) u pravom smislu te riječi, a da budemo iskreni ko ne želi, njegujte saobraćajnu kulturu, ne budite “neraspitani” i budite slobodno na čelu kolone koja se uhvatila jer puštate usporivače – kamione i autobuse da se uključe u saobraćaj. Pa, nek je sretan dan vozača i automehaničara!