GLAS
Tata bi me uz svoje odmaranje pitao iz dnevne sobe
ili ljeti sjedeći ispod hladovine od grožđa:
Jesi li ponijela novčanik? Treba li ti još? Uzmi još!
Ili bi prekinuo svoju uobičajenu sporu invalidsku šetnju:
Imaš li sve dokumente? Mjesečnu kartu za autobus?
Nemoj zaboraviti kišobran!
Ako kiša pada, on bi mi našao kišobran spram
moje odjeće i obuće, držao ga otvorenim
kako bih ga ja u brzini zgrabila i
izletjela niz stepenice, niz stazu.
Ako vidi da uzimam manju tašnu
našao bi mi i dodao mali kišobran, na sklapanje.
Svojim dlanovima bi zagrijavao moj veliki sat
da mi ne bude studen na zglobu kad ga u brzini stavim
prije no što izjurim na ulicu, na autobus.
Čekao bi u hodniku da se nađe na usluzi
ako šta treba dodati ili pridržati kako bi bio siguran
da sam ponijela sve što mi treba.
Ma jesam, šta me uvijek pitaš?
drznula bih se ja na njega onako kao kad se
djeca prave važna i stavljaju do znanja roditeljima
da im više ne trebaju, da im smeta njihova briga,
da im dosađuju sa svojim pitanjima i podsjećanjima.
Utom bi i mama nadodala svoje:
Ljerka, ponesi sviter da se ne prehladiš!
Iznova bih se drznula: Ista si k’o baba Kaja.
I ona je uvijek govorila – Curko, ponesi sviter da ne ozebeš.
Ne nosi se danas sviter.
Ako bih katkad u brzini izjurila da me nisu stigli
podsjetiti ili opomenuti, osjećala bih njihove glasove
u trčanju niz dvorište, kroz kapiju.
Onda bi tata zabrinuto ispitivao mamu:
Je li Ljerka ponijela dokumente, kišobran…?
Je li uzela para koliko joj treba…?
Da nije šta zaboravila…?
Sada u dalekom i tuđem svijetu
sama odlazim iz stana i sama se vraćam.
Uvijek se sjetim roditeljskog zapitkivanja pa stanem
i po nekoliko puta pregledavam jesam li sve uzela.
Zapravo zastajkujem ne bih li odnekud čula njih dvoje.
Njihovih glasova nema; roditelja nema ovdje sa mnom.
Sve je tu: kišobran, sat, novčanik,
mjesečna karta za gradski prijevoz, osobni dokumenti,
samo ovdje nema roditeljske blizine i ljubavi.
(Roditelji u Bosni čekaju da se vratim kući.)
Tako mi nedostaje tatin glas…
Kad bi samo mama znala koliko mi nedostaje
bakino i njezino opominjanje da ponesem sviter,
koliko mi u ovoj kanadskoj zimurini nedostaju
ti topli sviteri koje su one isplele…
Na izlazu iz zgrade, Vratar me pita zašto sam uplakana?
Koristim nove kapi za oči pa mi izazivaju suze,
izmišljam ja.
OTAC
Danas planiram posjetiti torontsku Galeriju Ontario i
izložbu litografija svog idola Edvarda Muncha iz privatne
zbirke imućnih sugrađana Viviane i Davida Campbella.
Dok odijevam svoju crnu dugu ekspresionističku odoru
telefon mi zazvoni u mojoj kanadskoj podstanarskoj sobi.
Moja sestra Ljiljana mi javlja da je jutros rano
umro naš otac Mijo od posljedica srčanog udara.
Zahvaljujući maminom brižnom njegovanju i starateljstvu,
uz sveukupnu potporu svojih kćeri i rodbine,
tata je živio skoro dvadeset pet godina kao teški invalid.
Na kraju mu je
najprofesionalnije liječenje omogućila Gradina u Tuzli.
Uz njega su do posljednjeg dana bili doktori specijaliste
Anto Jurić, Hazim Tulumović i Indira Karamujić,
koja je naglašavala tatinu veliku volju i želju za životom
do njegovog posljednjeg daha.
Srce mu nije izdržalo. Odlazi na onaj svijet
pet dana prije svog šezdeset drugog rođendana.
Ogromna tuga i žalost, premda je bilo za očekivati.
Razgovaram s rodbinom koja se okupila u našoj kući.
Poslije šoka, plača, posljednjeg dogovora s mamom i sestrom
oko tatinog sutrašnjeg pogreba u prevelikom snijegu,
nažalost bez mene, bježim na svjež zrak. Tjeskoba me guši.
Noge me nose u Galeriju. Stojim ispred Krika. Zurim u crnilo.
Novi naleti straha, skučenosti i bespomoćnosti me napadaju.
Čujem krik u sebi i oko sebe. Davi me crnilo litografija.
Na povratku u svoje skrovište, u noći vidim ono drugo –
ono Munchovo krvavo nebo koje zajedno sa mnom vrišti od bola:
predaleko sam;
ne mogu otputovati na posljednji ispraćaj svom ocu.
