Te smo večeri brat i ja otišli drugarima Jukićima koji su nam bili prve komšije. Jedno smo se vrijeme svi motali ispod njihove kuće sjedeći na pločniku i tu smo utvrdili da nam svima treba šta slatka. Dogovor je brzo pao – pravimo puding. Izvadili smo dvije kesice pudinga od vanilije, detaljno iščitali upustvo i nasuli mlijeko u šerpu. Suzana je rekla da se šećer mora nasuti u odmah mlijeko jer tad puding ne zagori. Vjerovali smo joj jer je ona uvijek detaljno pratila sva spravljanja hrane njene majke, a ne kao ja koja sam uvijek bila udaljavana od strane babe kada se kuha da ne bi zlaka ne daj bože spala s glave, pa kud onda?! Malo smo se pokoškali oko količine šećera jer dvoje voli presladak puding, a dvoje srednje sladak. Moj je zadatak bio da u ovom našem procesu udovoljavanja sebi, uradim ono što najviše volim – da operem suđe na kraju i zbog toga me sledovala porcija i po. Čekali smo da mlijeko provre, a onda je neko povik’o:”U Firge dol’ u Strani gori sijeno!” Istrčali smo napolje i zauzeli poziciju s koje najbolje vidimo tu Stranu. Oko gorućeg sijena se sabralo ljudi i ljudi. Čekali smo strpljivo da dođu vatrogasci, iako nije bilo neke svrhe gasiti sijeno. Razabirali smo po siluetama ko bi mogao sada biti dole od komšija i nagađali ko je mogao zapaliti sijeno skoljeno neki dan. Dosta je komšija sa balkona posmatralo ono što smo i mi. A onda se neko sjeti mlijeka koje treba uzavreti. Potrčali smo kao da nas đavli nose preko avlije, a iz kuće se protezao gusti, smrdljivi dim. Jedva smo sklonili onu šerpu koja se bila zalijepila za ringlu, a o mliječnoj havariji je suvišno i pričati.
– Dabogda onom ko je zapalio sijeno, svako mlijeko pokipilo, dabogda… – kleo je neko od nas.
Brat i ja smo otišli kući nakon kakve takve sanacije štete, a naši drugari su čekali mamu koja samo što nije prispjela iz svoje rodne Drijenče.
Jukići su se odselili nedugo nakon ovog događaja i nikad više ne okusišmo slast pudinga zajedno. Ko god je zapalio sijeno, kletva mu se nije primila jer nikad nisam čula da nekome baš svako mlijeko iskipi ili možda piroman nije neki mljekaroš, ko zna. Ali zato kad god pravim puding pustim da sve što napolju gori dogori. Iako mi puding nikad ne bude sladak kao onaj u djetinjstvu bez obzira koliko šećera tutnem u mlijeko, volim ga više nego druge slastice i uvijek mi krehne u večernjim satima dok neki prgavi ljudi iz džepa vade upaljače oko nekog, metaforički rečeno, sijena.
