Drugarima Jukićima, bratu i meni tokom djetinjstva uopšte nije bilo bitno koji je praznik, važno je samo bilo da se ne ide u školu. Doduše za nijansicu smo više voljeli praznike koji uključuju kolače i poklone, jer smo i te kako znali cijeniti i taj materijalizovani momenat baš zbog vremena u kojem smo odrastali, a koje je isključivalo obilja svih vrsta. Božić nam je svakako bio najomiljeniji i da smo mi kojim slučajem trebali osmisliti novi praznik uz sve običaje koji dolikuju, eto bio bi identičan Božiću, jer volimo brdo kolača koji se ne pokavre preko noći, ukrase koji svijetle, širok spektar slanih jela, nošenje badnjaka, zarađene novčiće koji zveče po džepovima, a koje smijemo dalje ulagati u šta nam je volja i ono najdragocjenije – paketiće. Pored paketića dragocjenost nad dragocjenostima bila je baš u namjenskim poklonima koje je neko mnogo drag kreirao baš na osnovu naših želja. Pošto sam uvijek bila ljubitelj svih raspoloživih mirisnosti, meni je tetka donosila parfeme primjerene mom uzrastu, a bratu igračke koje imaju funkcije kretanja koje bi on još prije Ivandana rasklapao do najsitnijih dijelova da vidi šta to pokreće ruku saobraćajnog policajca ili točkove autića na baterije. Tetka je mislila da se bratu poklon ne sviđa baš zbog njegovih sklonosti da sve demolira ne shvatajući da u kući imamo budućeg majstora koji je upravo dobio materijal da ispuni ono što mu je sudbinski zapisano i još važnije – da uživa na tom putu. Svoj sam poklon suvereno koristila svaki dan sa drugaricom Suzanom, pa je mama rekla tetki da ako već mora donositi poklone donese nešto korisno poput majice ili čarapa. Sva sreća pa tetka nije slušala našu mamu odnosno svoju stariju sestru na naš nagovor naravno kada smo joj prepričali priču o košulji sretnog čovjeka. Uglavnom u toj priči razbolio se car i izliječilo bi ga da obuče košulju sretnog čovjeka. Bilo je jako teško pronaći sretnog čovjeka, a kada ga je pronašao ustanovilo se da sretan čovjek uopšte i ne posjeduje košulju.
Eto to smo bili mi. Znali smo razlikovati bitno od nebitnog, pravi mali majstori za uživanje čak i kad nam se praktično ispriječi između djetinjstva i željenog, a mudrosti smo crpili malo više iz iskustva i malo manje iz čitanke. Materijalno nam je bilo važno samo toliko koliko je moglo prouzrokovati blaženog osjećaja za gurati dalje iako to nismo shvatali u tom trenutku misleći da je do poklona, kad ono…
