Desilo se na današnji dan prije četrnaest godina. Danima me nešto žigalo pod lijevim rebarnim lukom. Bol liči na bezbroj isprepletenih grčeva koji ne daju disati. Ne znaš da li više boli kada ležiš, sjediš ili stojiš. Odem ja doktoru, privatno, jer sam morala znati sad i odmah šta mi je. Doduše i u toj se čekaonici moralo malkice čekati, ali ništa strašno. Sjedem do jednog starijeg čovjeka i ubrzo do nas dođe sitnim koracima pomagajući se štapom još jedan stariji čovjek.
– ‘Oće l’? – upita nas kao stare znance.
– ‘Oće, ‘oće! – odgovaramo.
– Šta je tebi? – upita ga čovjek koji sjedi do mene.
– A šta je? Okle znam šta je, čovječe božiji? Samo znam da me šćedoše ostavit’ u bolnici, al’ nisam prist’o, pa sam se dogeg’o d’ ovle ne bi l’ šta pametno čuo.
– Nisi stio ostat’ u bolnici? – frknu ovaj do mene – A što, jadan ne bio? Ja đonove u trojije cipila izman’o odajući od hećima do hećima ne bi l’ naš’o pametna koji bi me uputio na bolničku ležarinu da me čitava ispregledavaju, a ti tako!
– Ama, čovječe, nije meni mrsko ležat’ u bolnici, al’ me stra’ za babu.
– I žena ti bolesna?
– Ma jok, zdrava k’o drijen. To i jest belaj. Bojim se, bolan, da mi zijana iza leđa ne učini s kijem, pa da mi se narod iza leđa ne smije kad me otpuste iz bolničke postelje.
– Koje si godište?
– Dva’es’ i osmo ja, baba godinu mlađa, a ti?
– Tri’es’ trećo.
– Al’ pusti ti sad nas. Vidi, bolan, omladina nam bolesna… – konstatova dvadeset i osmak gledajući u mene – Koje si ti, dijete, godište?
– Osamdeset osmo.
– Auuuu, tek od sise otpalo, a već pobolijeva. Šta ti je i kol’ko ti dugo traje bolesno stanje?
– Došla da izvadim ljekarsko, treba mi da predam za posao. – slagah ne bi li se galantno izvukla iz razgovora.
Primiše me prije njih i ispostavi se da nije ništa strašno, samo jaka upala međurebarnog mišića. Kada sam izlazila iz ordinacije ona mi dvojica veselo rekoše u glas:”Sretno za pos’o!”
Sačekah pored pulta da mi isprintaju nalaz, a onaj dva’est osmak prozbori:”Dabogda da će nju iđi primit na pos’o’. Vidje l’ ti one očuvane ruke? Ono rada vidilo nije.”
– Ma pusti nju, da ‘oće mene u bolnicu primit’, pa nek ide sve u tri lijepe…
– Ma pusti sve to, da neće u mene baba šta primit’ dok me nema…
