– Daću ti pet maraka ako mi odeš do šume i nakupiš crnice. – predloži kona komšiji S.
– Taman!
Crnicu je donio sutradan, punu vreću, a kona se oduševi. Otvori onu vreću prije plaćanja kad iz nje izađe zmija. S. i kona pobjegoše u njenu kuću. Čim se ona pribra ode na sprat po telefon da zove muža, a S. uoči unuče – malu flašku u vitrini. Odluči da posegne za ljutim ne bi li se strah, kako reče, iselio iz njegovog tijela, nage onu flašku i sasu je u grlo. Kad ono slana voda – u crkvi posvećena vodica. Uhvati ga kona kako pije, zaboravi na zmiju pa poče sovati.
– Ženo božija, ja ovo za tvoje dobro radim. Ako me vide da pijan izlazim iz kuće, moreš reć’ da sam se pod dejstvom uvalio u kuću i da me nisi mogla išćerat’. Ta će ti priča pit’ vode jer me svi znaju. A ako me vide trijeznog mogu šta pomislit’, znaš kakav je svijet.
– Šta si rek’o, jebem ti…
– Mogu pomislit’ da sam doš’o tražit’ pare na zajam, jadna ne bila, samo se to radi u kući u potaji.
