Naslovna Istaknuto Kava s Ivonom: Muke naše školske

Kava s Ivonom: Muke naše školske

Na um mi pade jedna simpatična situacija iz doba kada sam pošla u peti razred. Do petog smo išli u područnu školu, a onda u školu u Solinu što je zahtijevalo putovanje autobusom. Niko nas nije vodio u školu. Znaš gdje je stanica, znaš gdje je škola, imaš kartu i red vožnje, šta ti više treba? Tvoje je samo da paziš kako prelaziš cestu od stanice do školske kapije, da pokaznu čuvaš kao oči u glavi i da učiš. Stave tako nas petačiće u drugu smjenu, prvi čas počinjao dvadeset i pet minuta do trinaest sati. Došli mi sat vremena ranije pred školu pošto nam red vožnje nije išao u prilog i jadni pojma nemamo kud da idemo kada uđemo u školu. Našla nas razredna i uvela u kabinet bosanskog jezika. Saznali smo da moramo mijenjati učionice odnosno te kabinete, pa matematika bude na spratu, muzičko u prizemlju, engleski do matematičkog kabineta i tako dalje što je samo stvaralo nepotrebnu gužvu na hodnicima tokom malih odmora. Ovo je potkrijepljeno činjenicom da se kao u kabinetima nalaze instrumeti koji su važni za nastavu. Svi ti instrumenti su bili lako nosivi i ni danas dan mi nije jasno zašto smo stalno mijenjali učionice. Dobili smo raspored časova i neke natuknice od razredne koje nam trebaju pomoći da se što bolje adaptiramo nastavi i nastavnicima. Nakon tog prvog časa, moj peti de je odlepršao na autobusku stanicu. Sutradan je u školi nastao cirkus. Nismo ni slutili da moramo ostati na časovima. Mislili smo da prvi dan škole podrazumijeva samo dobiti raspored i pronosati nove patike.

– Dokanjci – frktala je nastavnica matematike sutradan – što ste juče pobjegli s nastave?
– Nismo! – reče jedan školski drug – Mi ne bježimo. Izišli smo iz škole k’o gospoda.
– Zar se kaže izišli?

– Ustvari istrčali, ali mi i trčimo k’o gospoda.