Naslovna Kolumna Kava s Ivonom: Ljubavno pismo po naredbi

Kava s Ivonom: Ljubavno pismo po naredbi

605

Svaka je škola imala tog jednog učenika koji je najjači i shodno tome svima dijeli čvoke k’o laskavac komplimente, u prolazu samo trgne previsak koji je zakačen za klizač rajfešlusa, pa ucvili mnogu djecu kojima su ti previsci nešto značili, jer nam je tad manjkalo svega, izmariše svakog ko mu se nađe na putu u dva poteza i vazda mu vladanje smanjeno tokom godine, koje nekim čudom do kraja godine poraste do primjerenog. E, jedan me takav, kojeg smo potajno zbog pjegica na licu zvali tučije jaje, uhvati jednog dana za rukav u osnovnoj i u ruku mi utrpa papir i olovku, pa naredi:”Napiši Dijani ljubavno pismo preko vikenda!” Nije bila tajna da je on zaljubljen u Dijanu, prelijepu djevojčicu koja izgleda barem tri godine starije nego što jeste i koja mu je sušta suprotnost. Ona vazda školom hoda nosajući neke fascikle i knjige – izvore dodatne edukacije, bibliotekarska joj je kartica ištembiljana kao naše glave čvokama, nikoga ne zadirkuje, daje zadaću na prepisivanje, čak ni žvake ne krije od drugara i svi je vole. Čim mi onaj dade papir udalji se, a društvo me poče nagovarati da mu se pismom u ime svih osvetim za sve tako što ću na prvoj strani pisati patetično, ljubavno, a kasnije trebam nalupati tolikih gluposti da se Dijani okrene mozak i da ga omrzne k’o mi njega. Probudi se u meni onaj gonič pravde i poče rasti nakon svakog nagovora.

– Ako te htjedne izmarisat’, bez brige! ‘ta će on jedan naspram nas petnaest? Ha, da Brus Lija napadne pola razreda ne bi baš proš’o neogrebano! Samo što smo mi do danas svi bili budale, pa nismo reagovali, ali dosta je i njegove samovolje, dosta!
Odluka je brzo pala. Došla sam kući u petak i, računajući na to da belajdžija ne voli školu, a samim tim ni čitanje i da on svakako računa da zbog njegove snage neću smjeti napisati nijednu glupost, shvatila sam da će pismo bez ikakve provjere stići do Dijane. Uzela sam knjigu “Ježeva kućica” i počela izokretati napisano.
Jednoga je dana,
vidjeli svi smo,
Nadmeni K. po školi molio
Da se Dijani u njegovo
Ime napiše pismo
Mirisno pismo,
pričala Veca
stiglo u torbi i
Uručeno ispred
Nastavnicinog zelenog
golfa keca
Adresa kratka,
slova k’o tučija jaja:
“Za voljenu Dijanu
Od zaljubljenog belaja”
U pismu piše:
“Dijana,
kćerko oca Mate,
sanjam te često
i mislim na te.
Evo ti pišem
Nalivenim perom
Koje me koštalo
masnije para
Divno li šara!
Nakon čitanja
Izađi iz kabineta na hodnik
Za to se molim Bogu,
pohitaj samo,
ne žali nogu.
Pismo sam namirisala maminim parfemom i stavila u kovertu. U ponedjeljak sam pokazala pismo drugarima koji su se ismijali do suza, pa predala pismo onom belaju i tresla se k’o jasika cijeli dan. Oni oko mene su se nastavili smijuljiti dajući mi do znanja da ću se uskoro naći u neobranom grožđu. Došlo mi je da pobjegnem sa časova i nikad se više ne vratim na nastavu. Pa i oni bez škole i dišu i žive, zar ne?! Na kraju nastave sigurnim mi korakom prilazi belajdžija na hodniku, između kabineta engleskog i muzičkog, a svi oko mene pobjegoše na stepenice – dovoljno daleko, ali ipak da im budem na očima i da im ne promakne nijedan detalj. Belajdžija me zagrli i reče:”Ne znam šta si napisala, nije mi se dalo čitat’, al’ duševila se! Fala, mala!” I pođe da me počasti čvokom, pa odusta.
Kasnije smo belajdžiju stalno viđali sa voljenom koja je uspjela njegovu narav itekako istesati, ali ne do kraja, pa je opet bilo belajčića i čvoka, samo znatno manje i mnogi su se zadovoljili sa “dobar je kakav je bio”. Voljena je pričala drugaricama kako ju je oborio s nogu dosjetkom da njenu omiljenu priču pretvori u ljubavno pismo. Bilo kako bilo, pismo me naučilo da je pero mnogo moćnije od čvoka, iako se u životu ne treba u potpunosti odreći ni čvokanja, a ona ekipa od petn’est me naučila da se čovjek može osloniti samo na sebe, jer kad zagusti većina se ljudi razbježi do visinske tačke s koje se najbolje vide dešavanja.