Kada sam bila mala mnogo sam voljela sapune ustvari voljela sam lijepo mirisati, pa sam ta svoja voljena svima rado predočavala i nakupila se tako puna kutija raznih sapuna. Ko god je dolazio nosio mi je sapun umjesto čokolade, a babin brat Luka je prednjačio, jer je imao punu policu raznih iz Njemačke donesenih i to onih u obliku ruže koji su bili pojam na našim prostorima. Kasnije mi je baka rekla da sapune stavim u ormar između poslagane odjeće kako bi se miris odomaćio i zadržao što duže. U to sam vrijeme mislila da na svijetu postoji samo jedan parfem – onaj koji moja mama koristi i koji je uvijek morao da bude čuvan van mog domašaja, jer bi u suprotnom bio potrošen za nekoliko dana. U ratu je moja kutija sapuna fasovala na način da je mama te iste sapune podijelila drugim ljudima zbog čega sam danima bila ljuta i uplakana. Poslije rata dođoše moji iz Austrije i dajdža mi uruči poklon. Kada sam otvorila imala sam šta i da vidim – gumena barbika sa pokretnim zglobovima obučena u svijetlo plavu haljinu, a u drugoj kutiji bila je barbie odjeća.
– Ivonče, sviđa li ti se poklon?
– Ne sviđa nikako, ali ipak hvala. Pokloniću ja već ovu barbiku nekome.
Mama kad u zemlju propala nije, a dajdža me pogledao kao vuk Crvenkapicu.
– Pokloni se nikome ne daju! – upozori me tetka Ivka.
– To možda kod tebe, ali kod mene se daju.
– A šta bi ti htjela? – drsko me upita dajdža.
– Miris.
– Čuj to? Mirisi nisu za djecu!
– Ko je, bolan, dijete? – glasno ga upitah osjećajući na sebi prijekoran pogleda majke – Ja imam osam godina!
Kada su tetki Radi koja je trebala doći za mjesec dana ispričali za ovaj događaj oko poklona, ona je kupila minijaturice Yves Rocher i poslala mi odmah da ne čekam njen dolazak, jer je veoma dobro znala da je radost najslađa kada što brže dođe. Izabrala sam crveni VeniSe, namirisala se i isti odnijela u školu. Pošto je miris bio jako mali potrošio se začas zato što sam odlučila namirisati i djevojčice iz razreda. Djevojčice koje su ostale nenamirisane naljutile su se na mene, pa sam im obećala da ću sutra donijeti novu minijaturu. Ispričala sam sve mami koja baš i nema istančan nos kao ja, ali i te kako ima njuh da detektuje moje pokušaje kupovine prijatelja, pa mi je zabranila nošenje parfema u školu. U to sam vrijeme imala žute zube što je rezultirao mojim jako lošim društvenim životom u školi.
– Ti bi i gaće z guzice dala samo da ti ih ko zatraži! – brojala je mama.
– Ti si moje sapune sve podijelila i to čak i onima koji ti ih nisu ni zatražili! – izjavih – Ja makar svoje dajem!
– Džaba tebi pričati!
Kako nisam donijela novi parfem sutradan u školu optužena sam da lažem, pa se i one juče naparfemisane naljutiše na mene. Nekoliko dana nakon tih događaja na današnji datum dođe vijest da je umrla tetka Rada u dvadeset i osmoj godini u tuđini. Danima sam mazila onu crvenu bočicu potrošenog parfemčića prinoseći ga nosu, ali nisam osjetila miris zbog od svakodnevnog plača začepljenog nosića. Nedugo nakon Rade umrije i babin brat Luka. Te sam devedeset i šeste začepljenog nosića saznala kako miriše tuga – miriše na ilovaču i na svijeće.
