Naslovna Istaknuto Kava s Ivonom: Izreke

Kava s Ivonom: Izreke

Stara narodna izreka kaže da Bog onima koje voli podari zanimljiv komšiluk, a proširena verzija izreke kaže da onima koje najviše voli podari uz komšiluk i dar za pisanje, pa se priče o komšiluku svukud otkotrljaju k’o riječi s jezika. Moj prvi komšija se zove Miko. Ljubitelj je ‘ladovine ljeti i blizine smederevca zimi, poznat je po tome što vazda pokušava zboriti mudro i što, shodno tome, sve nas pokušava nasjetovati. Skupio je za života tih nekih izreka koje su svima dobro poznate samo što eto mnogima neće da nalete na jezik kad treba, ma neće da si pita. Miko, doduše, te izreke modifikuje i prilagodi svojoj logičnosti, pa tačno ne znaš da li bi plakao ili se smijao kada čuješ kakvu mudrost iz njegovih usta. Negdje je čuo da se kod nekog tresle gaće, pa je te gaće povezao sa rođenjem i nastala je Mikina čuvena:”Zatresle se gaće, rodio se miš!”  Ako ga pokušaš ispraviti upadneš u verbalni vir koji ti svaki živac povuče na dno strpljenja, a Miko mrtav hladan kaže:”Zar se ne umoriš od bacanja bisera pred svinje kojima ne trebaju biseri, jer su savršene čak i u blatu?!” Jednog mu dana banuše gosti iz inostranstva – brat i snajka, pa ga komšija S., inače moj najdraži komšija, na uranak stade ispitivati.

– Đe su ovi tvoji, rođo?
– Eno ih spavaju k’o tuč… – zaustavi se i shvati da je “težak k’o tuč”, pa brže bolje ponovi – spavaju k’o tučići!
S. je goste sreo idući dan i onako im neformalno s nogu predoči neke sitnice.
– Ja juče pitam rođu Miku za vas, a on kaže da drinjate k’o dva tukca.
– Tukca?
– Tako je! Ustvari on je to umanjio, al’ tukac je tukac ma kol’ko god ga ko umanjiv’o da umanjiv’o.
Miko upade u neprilike jer je rođenog brata nazvao tukcom.
– I jesam tukac! – frktao je brat – I to ne obični tukac već ober tukac, čim me rođeni brat kojeg dotiram naziva tukcom!
– Ama, nisam ja rek’o da ste tukci već tučići, al’ da vam objasnim kontekst, jer je to S. izvuk’o iz konteksta k’o gaće između, da prostite, guzova. Tučići su slatke ‘tičice, pernate, majušne, božem’prosti, k’o da im tukac i tuka nisu otac i mati. Karakteristike otije perjanaca zna pouzdano samo onaj ko je s njima dever’o, a vi bezbeli niste deverali, jer da jeste znali bi sve navedeno. Tuč je legura bakra i još nečega što mi trenutno ne pada na pamet, jaka, uf, pa sam se ja malo preletio jezikom i pokuš’o reć’ da spavate k’o tuč, onda sam se skont’o da se kaže jak il’ težak k’o tuč i dod’o svojevoljno ono “ići”, pa se legura pretvori bezveze u ‘tičicu koja ne liči ni na mater ni na oca.
Komšija S. nije rabio izreke često, ali kada ih upotrijebi valjano se potrudi da sve mudro rečeno u izreci demantuje narednim rečenicama.
– O pokojnom sve najbolje! – izjavljivao je kada neko umre, a onda bi pokvasio grlo ljutinom, šejtan bi mu upreg’o glasne žice, pa snizi malo ton i kaže – Al’ što je pokojni volio popit’, to ti je za ne povjerovat’. Pio je k’o smuk, ako ne i više!
Preko puta komšije S. živi djed Anto koji je sve do pojave fejzbuka živio mirnim, penzionerskim životom. Glavna mu je parola bila “tiha voda bregove valja”, a onda se upustio u tehnologiju, našao motivacione govornike i prestao biti tiha voda, što se selu nikako nije dopalo, pa se jezici na pomen Ante nikako nisu mogli držati u mokru.
Svašta sam ja od svog komšiluka naučila. Uvidjela sam da se mnoge gaće tresu čak i kada se miševi rađaju; da ima tih nekih vlasnika gaća koji sve živo vade iz konteksta ne bi li se makar malo okoristili i šta ušićarili sa strane vjerujući da je to pamet; da ćemo svi jednog dana biti pokojnici o kojima će se lijepo pričati, ma šta to “lijepo” zapravo značilo, a da do tog trenutka mi moramo raditi na tome da nam bude lijepo; da je lijepo biti tiha voda samo ako želimo nekad u budućnosti valjati bregove; i najvažnije da je tukac tukac čak i uz sve naše napore da ga predstavimo kao ‘tičicu. Jer, naposljetku, svi mi ionako pokušavamo pronaći savršenu leguru životnih lekcija ne bi li ojačali dok k’o smuk ispijamo sve strahove koji nam se serviraju.