Imala sam skoro pet godina i grdno se posvađah sa jednom komšinicom. Čuje to baba, koja me inače čuvala i odmah dođe da interveniše.
– Šta je bilo? – upita nas dvije.
– Baba, ona laže!
– Stid da te bude tak’u malenu, starijoj ženi govoriš da laže!
– Pa što se svađate?
– Ona je prva počela! – kroz suze se počnem babi pravdati – Ja sam se njoj pohvalila da znam rođendane i godine rođenja svih vas, a ona meni… – zastanem da rukavom obrišem suze – … a ona meni rekla da ne znam vaša prava imena i da se tetka Rada ne zove Rada nego Radojka i da se tetka Peca zove Antonija. Što mi dira u najmilije?!
– Dijete drago, pa istinu je rekla.
Uzme mene baba za ruku i dok smo hodale do ulaznih vrata njene kuće od crvene cigle kućnog broja 264, objasni mi da se i drugi članovi porodice ne zovu onako kako ih ljudi inače zovu. Tu otkrijem dajdžino pravo ime, pravo ime tetke iz Srbije i na to sve pravo ime moje mame. Nekako sam ja to sve progutala, jer pobogu ne nosi ime čovjeka nego čovjek ime.
– E, vala, baba, još mi samo fali da se i ti ne zoveš Finka i nek onda sve ide u tri lijepe! – frknem.
– Ne valja psovati! – opomene me.
– Ne valja ni ne govoriti svoja prava imena, pa se ja sramotim radi vas pred Verkom Mrkonjićkom.
– Da ti sad baba nešto kaže, ni ja se ne zovem Finka.
– Pa kako se onda zoveš ako se uopšte smije znati?
– Sarafina.
– Nemoguće! Ima li iko u našoj porodici da se zove onako kako ga zovu osim mene?! Vi se stvarno trebate dobro zapitat’ vrijedi li nosat’ imena koja vam nisu nadili roditelji!
