U osnovnoj školi smo imali jednu odličnu nastavnicu koja je bila sposobna gradivo sedmog razreda prenijeti na nekoga ko doslovno ne zna ni jedno jedino slovo abecede. Kada prepriča lekciju, ma ne samo da ti znanje uđe u glavu nego se tamo i odomaći, pa kao takvo i onaj život van škole podobro obogati, oplemeni i olakša kada se primijeni. Jedne smo prilike mi sa katoličke vjeronauke imali treći čas druge smjene slobodan, dok su naši drugari u to vrijeme imali islamsku vjeronauku. Vrijeme do podne je bilo jako lijepo, a čim nastupi podna mrki, debeli oblaci pređoše s one strane Majevice na ovu našu i zapuha k’o u januaru. Sitna kiša je šibala na sve strane. Nije nam bilo dozvoljeno da boravimo u školskim hodnicima da ne remetimo nastavu u toku, pa smo se šćućurili napolju ispred ulaznih vrata škole. Hodža je izašao sa časa da nešto donese iz auta koji je bio parkiran nekoliko metara lijevo od ulaznih vrata. Kada nas je spazio predložio je da uđemo njemu na čas da ne nazebemo. On je iz auta iznio neku vrećicu, pa smo za njim ušli i mi. U vrećici su bili slatkiši. I nama je dao po slatkiš. Uglavnom, prvi dio njegovog časa se nikad nije odnosio na gradivo nego na tekuće dječije problemčiće i svako je smio iznijeti jasno i glasno gdje ga boli, šta ga životno žulja ili pak nervira nakon čega bi on dao savjet. Jedan moj drugar izjavi kako ga strašno nervira u prvom dijelu ove priče pomenuta nastavnica.
– E, vidiš, sine – mirno će hodža – ona nije birala kakav će joj glas biti, jer se na njene glasnice natovarilo štočega, pa će da rade malo drugačije sve dok joj doktor ne da dozvolu za operaciju, a i onda ko zna… Kad naredni put budeš od Boga tražio da ti ispuni kakvu želju ili olakša kakav teret pazi da ni njemu tvoj glas ne postane iritantan, pa kud i kako onda kroz život takav… Brini se ti o onome o čemu ona priča, a ne o tome kako priča. U školu se ide da se iz nje iznese znanje, a ne grijesi.
