Piše: Ivona Grgić
Mi djeca podmajevičkog kraja imali smo pomalo čudan odnos prema cvijeću, jer nas je to isto cvijeće znalo valjano zdeverati ako lopta kojim slučajem ode u čiji cvijetnjak. Gledali smo žene kako ulažu mnogo vremena u njegu cvijeća. Tad je u svakom dvorištu bilo pravo malo, cvijetno carstvo koje je zahtijevalo polijepo vremena kojeg je svim ženama falilo, ali nisu se dale, cvjetati je moralo i tu nije bilo nikakvog prostora za pregovore iako smo pokušavali odvojiti mame od cvijeća i naučiti ih da i one trebaju malo uživati, pa zar im nije dovoljno što okopavaju i pljeve u bašti gdje sazrijeva hrana… Razmjenjivali su se pelceri i sjemena, a nerijetko su jedna drugu u prolazu između dviju obaveza pitale:”Je l’ ti se oprimilo?” Sve je to nama djeci bilo malo i nepotrebno, ali ako već vole, neka ih, ali neka usput makar malo smanje srdžbu ako im polomimo koje cvjetajuće zahtijevalo.
Jedini dan u godini kada se nama povjeravala obaveza oko cvijeća bila je u onu subotu nakon koje slijedi cvjetna nedjelja. Mame nam daju po jednu vrećicu za zamrzivač i mi se uputimo sa drugarima Jukićima u našu bašču gdje oko potoka koji je tanak kao konac raste obilje plavih ljubičica. Kada ih naberemo dovoljno, a dovoljno je onda kada procijenimo da se dno suda u koji će se pokiseliti da odstoje preko noći neće vidjeti od cvjetova, idemo na među gdje uberemo malo i bijelih i pokoji jaglac da eto sve to dobije malo boje. Bili smo sretni što je jedan takav zadatak povjeren baš nama i to je značilo da smo na pravom putu da postanemo veliki.
Ujutro bi nas mama probudila i rekla:”Ustajte, cvijetnica je, pravac umivanje da mi budete lijepi.” Iskakali smo iz kreveta kao kokice iz šerpe vrelog dna i negodovali:”Pa, mama, zar mi tebi već nismo lijepi?” Ona bi nam objasnila kako smo je krivo shvatili i da je to zapravo za čuvanje ljepote koju već posjedujemo odnosno za zdravlje kože lica koja je inače jako osjetljiva, pa da se ne bismo izasuli ako budemo lice dirali prljavim rukama ili dok se mazimo sa životinjicama. Kada bi pomenula životinje pogledala bi u mene, jer sam ih ja ipak najviše voljela. Svake smo cvijetne nedjelje nakon jutarnjeg umivanja moljakali mamu da nam ostavi malo vode u kojoj se namakalo cvijeće da se naveče umijemo, jer nam se dopada miris. Uvijek nam je izlazila u susret i mi bismo zaneseni nedjeljom to svaki put zaboravljali.
Kada smo odrasli oprimile su se mamine riječi da je najviše životne ljepote baš u jednostavnostima, a umivanje mirisnom vodicom na ovaj dan jedna je od tih sitnica kojoj se i danas dan radujemo, iako se na lice nastanila pokoja bora. Dok imaš majku imaš kome i biti lijep, a kad je izgubiš, jedina ljepota su uspomene na nju i na licu tad tražiš pred ogledalom sličnosti s njenim likom da ti makar malo bude lakše. Kad izgubiš majku bez obzira koliko si velik uvidiš koliko si zapravo mali…
