Kršćanska vjera je neraskidivo povezana sa sjećanjem na patnju, posebno na Isusovu patnju. Ovo sjećanje nije samo pobožni čin ili individualno i suosjećanje s božanskom patnjom, već kritički angažman prema povijesti svjetske patnje, uključujući holokaust, Jasenovac, Srebrenicu ili Vukovar, kao i sve ratove i nepravde. Protivi se kulturi amnezije modernog društva koja zaboravlja žrtve i marginalizirane.
Piše: Franjo NINIĆ
Na Cvjetnicu, kojom završava Korizma, a započinje Veliki tjedan i koju liturgija naziva nedjeljom muke Gospodnje, kršćanski vjernici svake godine čitaju evanđeoska izvješća o Isusovoj muci, smrti i pokopu. Ove godine je to tekst iz Lukina evanđelja (Lk 22,14–23,56), čija smo pojedina poglavlja ranije već socio-etički analizirali u ovom našem korizmenom nizu tekstova na stranicama Hrvatskog glasnika.
Ovaj obredni čin sjećanja na Isusovu muku ili na „Isusovu patnju“, kako u svojoj knjizi Memoria passionis. Provokativni spomen u pluralističkom društvu objašnjava teolog Johann Baptist Metz, moguće je interpretirati kao ključno mjesto stvaranja nečega što ovaj teolog naziva novom političkom teologijom. Ova knjiga predstavlja ključno djelo te Metzove političke teologije, usredotočeno na koncept „sjećanja na patnju“ kao središnji element kršćanske vjere i društvene odgovornosti. Kroz prethodnih pet tekstova ovdje smo pokušali korizmeni put kršćana i nedjeljna evanđelja interpretirati u sličnom ključu, s fokusom na socijalno-etičke elemente kršćanstva, koji su neodvojivi od političke i društvene odgovornosti. Slično ćemo postupiti i u posljednjem tekstu ovoga korizmenoga niza, služeći se Metzovim okvirom interpretacije i prevođenjem nekih načelnih tema u naš lokalni društveni, teološki i vjernički kontekst.
„Sjećanje na patnju“, čak i u formi čitanja muke na Cvjetnicu, treba shvaćati kao teološki imperativ. Metz smatra da je kršćanska vjera neraskidivo povezana sa sjećanjem na patnju, posebno na patnju Isusa iz Nazareta (memoria passionis, mortis et resurrectionis Jesu Christi). Ovo sjećanje nije samo pobožni čin ili individualno i pijetističko suosjećanje s božanskom patnjom, već kritički angažman prema povijesti svjetske patnje, uključujući holokaust, ili kod nas Jasenovac, Srebrenicu ili Vukovar, kao i sve ratove i nepravde. Protivi se kulturi amnezije modernog društva koja zaboravlja žrtve i marginalizirane, one na rubovima naših društava, država i vjerskih zajednica.
Ovo „opasno sjećanje“ na Isusovu patnju ujedno je kritika malograđanskoga i „buržoaskoga“ kršćanstva. Johann Baptist Metz razvija svoju teologiju koja kršćanstvo poziva da bude aktivno u javnoj sferi, a ne privatizirano ili reducirano na individualnu duhovnost. Kritizira “buržoasko kršćanstvo” koje ignorira društvene nepravde i prilagođava se statusu quo, pozivajući na vjeru koja se suočava s političkim i društvenim izazovima. Kroz prethodne tekstove smo neke od političkih i društvenih izazova kod nas (nacionalizam, porast desničarskih pokreta, zasužnjivanje vjere, političku (ne)odgovornost, tehnološke i ekološke procese) pokušali na ovaj metzovski način približiti čitateljima i pozvati na jednu vrstu socijalnoga i korizmenog idejnoga „obraćenja“ unutar struktura i pojedinaca koji nose kako političku tako i religiozno-vjerničku odgovornost.
Metz upravo u ovoj knjizi povezuje mističnu dimenziju kršćanstva (osobito suosjećanje s patnjom) s političkim djelovanjem. Posebno naglašava da prava kršćanska mistika nije bijeg od svijeta, već angažman u tom svijetu, posebno u borbi protiv nepravde i solidarnosti s potlačenima. Kako smo već i naveli u tekstu o socijalnom licu vjere: „Zauzimanje za solidarnost i pravednost neodvojivo pripada naviještanju evanđelja, a u bogoslužju svoje mjesto mora imati ne samo koralno pjevanje nego i urlik siromašnih, za kršćanina ne smiju se razdvajati ‘mistika’, dakle susret s Bogom i ‘politika’, odnosno služenje društvu.“
Na Cvjetnicu se „memoria passionis“- da dalje interpretiramo Metza u našem kontekstu – mora razumijevati kao sjećanje na patnju konkretnih ljudi na konkretnim simboličkim mjestima patnje u povijesti i sadašnjosti. Za njega je Auschwitz nešto što naziva teološkim prekidom (theologischer Aufbruch). Metz naglašava da događaji poput holokausta zahtijevaju novo promišljanje kršćanske teologije i vjere. Auschwitz postaje paradigmatski simbol ljudske patnje koji kršćane poziva da preispitaju svoje razumijevanje Boga, ne dopuštajući da govor o Bogu zanemari povijest zla i patnje. U našem lokalnom kontekstu paradigmatski simboli mogu biti Jasenovac, Vukovar, Ahmići ili Srebrenica. Jedan je drugi njemački teolog, nedavno preminuli Jürgen Moltmann, prigodom obilježavanja četrdeset godina od objavljivanja njegove knjige Raspeti Bog napisao: „Nije se bez razloga knjigu Raspeti Bog nazvalo prvom njemačkom teološkom knjigom poslije Auschwitza: Isus je bio ubijen u Auschwitzu. Umro je u plinskoj komori. Isus je mučen u Argentini. Isus je umro na drvu za linčovanje u Americi. Isus je strijeljan u Srebrenici. Gdje se god ljude ubija, guši plinom, muči ili strijelja, Raspeti je među njima. On im pripada, oni su njegova braća i sestre. Oni su njegov narod. Imaju udjela u njegovoj patnji.“ Sve ove relacije i povezanosti trebali bi kršćanski vjernici imati u svom obzoru dok budu na Cvjetnicu slušali ovogodišnji Lukin izvještaj o Isusovoj muci.
Nadalje – slijedeći Metzove teze – mora se prihvatiti da „sjećanje na patnju“ nije samo retrospektivno, već i proaktivno – usmjereno na budućnost. Metz povezuje biblijski koncept „opasnog sjećanja“ s eshatološkom nadom, gdje sjećanje na prošle patnje motivira borbu za pravdu i oslobođenje u sadašnjosti. O tomu smo kroz prethodne korizmene tekstove već govorili, osobito u kontekstu potrebe kreiranja svijesti nove političke odgovornosti među vođama i članovima vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini.
„Memoria passionis“ ujedno je kritika postmodernog mita o nedužnosti, smatra Metz. U knjizi se autor suprotstavlja postmodernom relativizmu koji briše odgovornost za patnju. Smatra da kršćanska vjera mora ustrajati na suočavanju s povijesnim zlom, ne dopuštajući da se ono banalizira ili zaboravi. U tekstu Krivnja i odgovornost, pisanog 2024. u povodu UN-ove Rezolucije o genocidu u Srebrenici, napisano je sljedeće: „Od Karla Jaspersa trebaju učiti prvotno srpski, ali i hrvatski i bošnjački intelektualci i filozofi u BiH. Učiti se načinu kako pravilno razlikovati krivnje, kako pisati, govoriti i poučavati o potrebi prihvaćanja odgovornosti, kako osobne tako i kolektivne. Od Moltmanna bi trebali ovdašnji teolozi, religiolozi i vjerski lideri učiti kako shvatiti i prihvatiti Jaspersovu metafizičku krivnju i učiti ljude da, kao pojedinci i kao kolektivi, budu ‘pripravni nositi sa sobom sramotu svoga naroda, priznati krivnju svoga naroda (…) i surađivati na pokori toga naroda u priznavanju istine i obraćenju srca i ponovnom-postajanju-dobrim, koliko god je to moguće’.“
Mnogo je još dodirnih točaka Metzove memoriae passionis sa socijalno-etičkim čitanjem muke Gospodnje koju slušamo na Cvjetnicu. Spomenut ćemo na kraju temu Europe i potrebe kršćanske odgovornosti. U kontekstu europeizacije, Metz zagovara Europu koja nije isključivo sekularna, nego ukorijenjena u solidarnosti i „sjećanju na patnju“. Protivi se isključivo sekularnom poimanju Europe koje zaboravlja ili isključuje njezino kršćansko nasljeđe. A to nasljeđe, koje se pamti i živi u supatničkom, solidarnom i svome odgovorno-etičkom potencijalu, može biti garant nade u nove i obnoviteljske procese ne samo „političke“ Europe, nego i humanizma i kršćanske vjere kao njezinih najvažnijih identitetskih i etičkih atributa.
