Naslovna Istaknuto Jutro s Ivonom: Tuci tuđe kao što bi i svoje!

Jutro s Ivonom: Tuci tuđe kao što bi i svoje!

428

Oiše: Ivona Grgić

Svake je godine neko nama dokanjskoj djeci u uši ubacivao informaciju – ove se godine definitivno pravi asfalt i autobus broj sedamnaest konačno ide do Jarića (do mog zaseoka). Mi pješadija smo se radovali svake godine, maštali kako ustajemo sat vremena kasnije i kako ne moramo zavrtati pantalone kada pada kiša ili kada se topi snijeg. A onda jednog takvog maštovitog dana puče priča da se gradi rele na brdu Šarampol. Niče predajnik k’o iz vode, a svi smo se složili da izgleda kao Ajfelov toranj. Uzverasmo se do Šarampola i padne nam na um jedna ideja – da se popnemo do vrha predajnika i vidimo cijeli Dokanj. Neki su odustali od te ideje, ali rođak i ja smo bez imalo premišljanja počeli osvajati konstrukciju relea i taman što smo stigli do vrha, uživanje u prekrasnom pogledu prekide jedan komšija koji naiđe iz šume sa sikiricom naslonjenom na rame i povika da silazimo odmah. Siđemo mi, a on sikti k’o ris i mislili smo da će nas malo šakama odgojiti u smijeru ostajanja na zemlji. To se tad smjelo i ne samo smjelo već je bilo i poželjno – tuci tuđe kao što bi i svoje! Počeli smo ga moliti i kumiti da nikome ne kaže, obećali da se više nećemo pentrati, ali džaba. Obeća on nama da će naveče doći našima i sve ispričati.

– A sad penjgajte ovdale! – frknu – ‘Ajde da vam vidim leđa.

Pohitali smo preko njive tresući se od straha. Onda nam pade na um da se pomolimo Bogu, jer nas samo on može spasiti. Molili smo se sve do kuće, a rođak za svaki slučaj čim pade mrak, na pola strme staze iskockane djedovim rukama koja se protezala od kapije do ulaznih vrata parkira bicikl, pa ako onaj komšija dođe da nas ocvika, nek ni on ne ode kući neogreban. Komšija ne dođe. Odahnuli smo i zaspali k’o klade, ali je rođak za svaki slučaj i sutra naveče ostavio onaj bicikl i odvrnuo malo vanjsku sijalicu da je slučajno ko ne upali i vidi poprečno postavljenu zamku. Negdje oko osam sati neko jauknu iz petnih žila, stariji izletiše napolje, a svjetlo ne radi. Utom se pojavi sa baterijom i onaj komšija iz susjednog zaseoka, ali on banu na donju kapiju, jer je došao prečicom – njivama. Rođakov se otac dobro ugruv’o, sasovao psovki i psovki, rakijom mu zaljevali šake i raspakovali prvu pomoć iz auta da ih previju. Nakon saniranja rana, onaj nas komšija natjera da priznamo gdje smo bili i šta smo radili prekuče. Sve smo priznali osim postavljanja bicikla na strateško mjesto i odvrtanja sijalice, no to nam nisu ni prišili, jer su vjerovali da je biciklo na pola staze znak nemara, a ne namjernosti i da je sijalica pregorila. Dobili smo batine za pamćenje i tad smo se nekako bragnuli visine, ali se nismo odrekli nestašluka. Dvije godine nakon nemilog događaja, uočimo onog komšiju izdajnika kad smo se vraćali iz škole. Sjekao je motorkom nekakvo drvo u živici. Nije nas ni opazio. Onda je ugasio motorku, spustio je na zemlju i otišao kući po vodu. Ščepali smo motorku i odnijeli je do djedove štale koja je bila i usput i u blizini, prekrili narandžastu napravu babinim štalskom bluzom i nestali u vidu magle sa mjesta zločina. Privukli smo se kući pazeći da nas niko ne vidi, rekli da smo došli cestom i da je babu pozdravila Janjka Vitinica, koja je između ostalog svaki dan i pozdravi, samo što smo mi zaboravljali prenijeti pozdrave. Smijuljili smo se onako umorni, jer nam je motorka bila teška k’o tuč i uživali. Začas vijest o nestaloj motorci obiđe selo isto kao što začas selo obiđe i vijest da se nekakva motorka ukazala pred djedovom štalom ušuškana bluzom. Opet dođe onaj izdajnik, uz čašku rakije opisa svoju jučerašnju srdžbu, ispovidi se mojima na koje ljude sumnja, pa opsova veliku psovku i popi jednu ne eks da ispere usta nakon psovki. Rođak odlučili da trebamo prenijeti onim ljudima na koje je izdajnik sumnjao da ih se sumnjiči za odnošenje motorke, ali smo od toga odustali zaneseni djetinjstvom. Asfalt prođe do Jarića tek onda kada smo rođak i ja završili srednju, a bus nikad ne prođe, štaviše naše sedamnaestke više i nema. Mnogo se toga promijenilo, samo onaj predajnik i dalje stražari nad mojim dragim selom.