Sudbina je nas tri spojila nakon srednje škole, pa smo rado obarale izreku da je treći uvijek višak. Z. je završila ekonomsku školu i radila je pripravnički u jednoj državnoj firmi. Bila je u stanju od marke napraviti tri i od nje sam naučila šta je trošak, a šta investicija, kako to dvoje razlikovati, jer veoma često izgledaju slično i kako pametno kupovati, jer su male finansijske rupe u stanju da potope i veliki brod. Voljela je čitati ljubavne romane, a njih je kupovala bez trunke ekonomisanja. D. je završila trogodišnju srednju i uvijek je bila mišljenja da od škole nema ništa, ali eto neka bilo kakve diplome u džepu, nikad ne znaš za šta može poslužiti. Radila je u trgovini svog tetka, ali sa novcem nije znala ni naopačke. Govorila je da para od nje bježi k’o đavo od krsta. Trošila je više nego što je imala, pogotovo na garderobu, a iskrena da budem, ta se mala znala obući za deset maraka na buvljaku bolje nego ja za hiljadu u butiku. Od nje sam naučila da crno-bijele kombinacije u kojima prevladava crno trebam razbiti crvenim detaljima, a one u kojima prevladava bijelo roze detaljima, da se teget plava boja baš kao ni smeđa nikad ne smiju sparivati sa crnim, da nema miješanja metala – ili zlato ili srebro, da lažu kad kažu da narandžasto izgleda jeftino i da male torbe trebaju nositi niski ljudi, a velike visoki. Za razliku od njih, ja sam bila student štreber koji se najbolje osjeća kada obuče jeans pantole i crnu majicu sa V izrezom, a vazda sam nosila i mojoj visini zabranjene ogromne torbe u koje komotno stane pola mjesečne podmjere bez da se artikli guraju. Nekako se u našem društvu našla i jedna E., vječiti student socijologije, šaljivdžija, puna šarma koji se ne može ni djelimično kopirati, a kamoli usaditi u ličnost. Smijala se glasno, pušila Walter Wolf 100s, bila u stanju da popije cisternu kafe i da naveče zaspi čim joj glava takne jastuk. Nije se družila stalno s nama i više je bila drug padobranac koji se spsuti u našu ekipu, uljepša svakodnevnicu svojim doskočicama i ode. Znala je banuti svakoj od nas, ali nikad nije pričala ništa loše o onim dvjema koje nedostaju. To sam posebno cijenila. Kod Z. se nije pušilo u kući, ali kad E. dođe to pravilo ne vrijedi, jer svakom naprosto bude žao šta zabraniti toj djevojci na šta se D. malo i ljutila, jer njoj pušenje kod Z. nije bilo dozovoljeno. Kad ti se E. pojavi na vratima obično uđe u hodnik u obući šireći ruke u zagrljaj, pa ti bude savršeno glupo da je opomeneš, jer pobogu, takva je, svi imamo mane, obradovala se pa je ponijelo. Negdje na sredini hodnika se sjeti obuće, pa je počne skidati pridržavajući se za zid. Uvijek je govorila da nema kafe nad mojom i čim popijemo džezvu, ja pitam hoću li nastaviti još jednu, a ona izusti šeretski:”To si sad pitala i nikad više! Logično da hoćeš!”
Nakon tri godine druženja, javi nam se E. i kaže da je operisala slijepo crijevo. Nismo joj mogle odmah doći u posjetu, one dvije zbog posla, a ja zbog ispita, pa smo se jedne nedjelje sastale, najavile posjetu, nakupovale sve što ona voli i upustile se u avanturu traženja njene kuće. Ona nas nikad nije pozvala sebi, a ni mi nismo imale običaj da banemo. Nađemo mi kuću i zastane nam dah. Ne znaš šta je ljepše, kuća ili dvorište. U prizemlju je bila garaža, a do prvog sprata se moraš popeti uz stepenice. Pozvonile su i počele se penjati uz stepenice, a kada je njena mama izašla, rekla nam je da ovo nije štala i da obuću snesemo dole na ploču. Njihova je obuća ipak bila pored vrata, al’ hajde. Kada smo ušle u kuću imale smo osjećaj kao da smo u muzeju. Pozdravile smo se sa svima, izgrlile E., pitale je za oporavak, uručile stvarčice koje voli i sjele sukladno gostinjskoj gravitaciji bez da nam je iko i rekao da sjedemo. Njena je mama upalila televizor i sjela na drugi kraj kožne ugaone garniture. Sestra naše E. je sjela blizu mame, pa su E., njena sestra i mama stalno komentarisale tu neku emisiju koja se prikazivala, dobacivale se verbalno internim šalama, smijale se glasno i nas ignorisale kao da ne postojimo. U jednom trenutku izvadi D. cigare, a mama naše E. reče da se pušiti smije samo napolju, pa se D. uputi prema balkonu na šta joj E. sestra reče da ni na balkonu pušenje nije dozvoljeno već da baš mora izaći napolje. Odustala je od doze nikotina. Nakon pola sata ustanemo, pozdravimo se i hitrim korakom odemo iz muzeja.
– Pa ni kafom nas ne ponudiše! – frktala je D. kada smo sjele u auto.
Ćutale smo kao zalivene. Kada se E. oporavila, banu mi jedne nedjelje i pođe da uđe u obući.
– Stop! Nije ovo štala! Napolju se izuva!
– Izvini, ja se zanijela, znaš poželila sam te…
Ušla je u kuću, izvadila cigarete i tražila pepeljaru.
– Moraćeš ipak izaći napolje ako hoćeš da zapališ.
Ostavila je cigaretu i brže bolje počela neku bezveznu priču punu smiješnih detalja ne bi li me omekšala. Smijem se ja uredno, a ona pomisli da opet može kako hoće, pa me upita:”Hoće l’ ona tvoja lijepa kafica? Niko ne zna napraviti kafu kao ti. Jelde da sam ti ja to već rekla?”
– Jesi, ali danas ćemo ipak piti malo drugačiju kafu.
– Možeee! Ne postoji loša kafa! A kakvu ćemo piti?
– Istu onakvu kakvu sam ja popila kod tebe.
Opet se pravila da me nije čula, pa je počela nekakvu priču o operaciji i mukama kroz koje je prošla. Onda je ustala, izgrlila me kao i uvijek i otišla. Z. i D. su se nastavile družiti s njom, a ja sam iz tog trojca veoma brzo bila istisnuta. Kad god sam im se javljala, govorile su da imaju obaveza i da će mi se javiti kad sve pozavršavaju da se družimo. Tako je i prestala naša komunikacija. Ponekad bismo se slučajno sretale u gradu i pravile se da se ne vidimo, a onda smo se prestale i sretati. Od jedne sam naše zajedničke poznanice saznala da su rekle:”Eto joj sad, vidjećemo hoće li imati s kim popiti kafu.” Prošlo je od tad godina i godina, a grlom je proteklo kafa i kafa, slatkih, gorkih, studentskih pred ispite, kratkih koje u oko stanu, produženih koje nikada nisu dovoljno duge, bolničkih iz aparata i sve su se s nekim pile i sve su bile ljekovite i neophodne. Drugarstvo između E., Z. i D. je puklo kada su Z. i D. na teži način uvidjele neke stvari. Z. je prošle godine iskočila pred mene na ulici, jer me spazila dok je sjedila u obližnjem restoranu sa namjerom da mi ispriča kako ih je E. svojim splatkarenjem okrenula protiv mene. Odmahnula sam rukom i rekla:”Žurim, imam obaveza, moram svašta nešto pozavršavati.” I ne, nisam slagala, taj sam dan išla u štampariju po svoju prvu knjigu.
