Ovo je priča o nama. O glazbi ovog podneblja, o entuzijazmu, ljubavi prema umjetnosti i želji da se ostavi neki trag. Bogata glazbena povijest tuzlanskog kraja je tijekom desetljeća iza nas ispisala neke od svojih najsjajnijih stranica. Priča o jazz Big bendu iz Tuzle priča je i o ljudima koji su htjeli nemoguće i u tome uspjeli. Okupiti se oko glazbe, kao univerzalne vrijednosti razumljive bilo gdje u svijetu i biti u korak sa svjetskim standardima, bio im je imperativ, još u prošlom stoljeću.
Prvi put formiran pedesetih godina, jazz Big bend okupio je entuzijaste tog vremena na čelu sa svevremenskim profesorom Čestmirom Mirkom Dušekom. Njegov doprinos u razvoju glazbene umjetnosti je nemjerljiv i nedostižan, a pokretačka energija kojom je okupljao ljude u velike projekte, priča je za antologije ovog kraja. Jedan od njih je Zdravko Novak, akademski slikar i istaknuti tuzlanski glazbenik koji je bio član prvog jazz orkestra nastalog sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća u Tuzli.
Zdravko Novak
„U tim ranijim vremenima i nastanku jednog takvog orkestra, tih pedesetih godina prošlog stoljeća, imali smo neopisivu volju i želju da nešto stvorimo. Vodio nas je legendarni Mirko Dušek, a svi mi koji smo činili taj veliki sastav imali smo ogroman entuzijazam i danas imamo nezaboravne uspomene na to vrijeme. Tada sam ja bio glazbeni početnik, jer ja sam po profesiji akademski slikar, ali mi je glazba uvijek bila najveće uživanje. Jazz vam daje neopisivu slobodu i to privlači svakog umjetnika. Ja smatram da su svi tadašnji članovi izuzetno uživali svirajući i družeći se tada. Sa nekima sam doživotno ostao povezan, poput braće Kreitmayer, Vinka i Gradimira. Mi smo stanovali u istoj ulici i okupljali smo se oko sličnih interesovanja.“
Zdravko Novak i Miro Babić jedini su živi akteri orkestra koji je nastao sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća. Nekoliko desetljeća kasnije, u teškoj ratnoj 1993. godini, opet je profesor Dušek okupio glazbene entuzijaste i Tuzla je opet imala nešto što drugi gradovi nisu. U sred rata formiran je ponovno jazz Big bend. Jedan od članova tog orkestra je i Mirsad Mešković, kontrabasist.
„Mislim da nas je ta ratna nesreća i spojila. Mnogo divnih ljudi bilo je okupljeno oko tog orkestra. Profesor Dušek bio je naša pokretačka snaga, ali je uz njega u orkestru bilo i mnogo vrsnih glazbenih profesionalaca. Iako smo vježbali i svirali u vrijeme kada je bilo teško pronaći način za preživjeti, to nas nije pokolebalo da redovito dolazimo na probe, da stvaramo pozitivnu energiju u najnegativnije vrijeme. Ja danas sa velikim poštovanjem gledam na taj projekat, ali i na ljude koji su ga činili, a od kojih mnogi nisu više sa nama.“
A mnogo je onih koji su nas napustili, a koji su dali nemjerljiv doprinos povijesti jazz glazbe ovih prostora, profesori Zdravko – Dado Stuhli i Branislav Štumpf, saksofonisti Esad Prcić i Fuad Ponjavić, trubači Enver Bukovac i Stanko Vegan, bubnjari Mustafa Hadžiefendić, Mirsad Kapidžić i Duško Ikić, samo su neki od legendarnih glazbenika koji su tijekom desetljeća kreirali glazbenu scenu Tuzle. Ovaj grad uvijek je bio bogat dobrim glazbenicima, ali i ljudima koji su sa velikim entuzijazmom pristupali svakom sastavu koji su formirali. Rame uz rame sa glazbenim profesionalcima, stasavali su i amateri, zaljubljenici u jazz, a i takvih nije nedostajalo.
Jedan od njih je i Neždad Osmanović, čovjek kome je glazba hobi, kojem je posvetio desetljeća svog života. Svirajući trubu upoznao je mnoge divne ljude, stekao prijatelje za cijeli život i danas s ponosom može svojim potomcima pričati o ljepoti koju je jedno vrijeme nosilo sa sobom, bar kada je glazba u pitanju.
Nedžad Osmanović
„Ja u suštini nisam bio džezista, ali zahvaljujući mojoj sreći da se sa istinskim gromadama glazbenim nađem u jednoj priči, to smatram velikom privilegijom. Mi smo 1993. godine gledali kako preživjeti, ali smo usprkos tome svirali. Profesor Dušek nas je majstorski spojio. Uz nenadmašnog profesora Dušeka, preko žive legende Zdravka Novaka, do ljudi koji su ostavili neizbrisiv trag u mom životu, a tu moram spomenuti neponovljivog Dadu Stuhlija, Envera Bukovca, ljude koji nisu više sa nama, a koji su istinske legende ovog grada. Sjajni ljudi, još veći zaljubljenici u jazz. Oni su imali toliku širinu, pozitivnu energiju i šarm, da sam na probe dolazio i da bi se družio sa njima. A o tome koliko sam naučio od njih, suvišno je govoriti.“
I profesor Zlatan Mujkić je tijekom djelovanja spomenutog jazz orkestra dao veliki doprinos njegovom radu. Kao vječiti zaljubljenik u ovu vrstu glazbe, logičkim se činio i njegov angažman u ovom orkestru.
Zlatan Mujkić
„Jazz je jedina muzika koja dopušta toliko slobode umjetniku, da je to zaista neopisiv osjećaj. Moja ljubav prema toj muzici je velika, a moj angažman u spomenutom orkestru ponajviše je zasluga velikog Mirka Dušeka. To što se danas škola zove po njemu je jedno malo hvala za sve što je učinio. Te ratne godine mi smo bili, da tako kažem, gladni svega, pa i kulture. Svi smo se, upravo zbog toga, sa ogromnom željom uključili u rad tog orkestra. Ja danas na taj period gledam sa ogromnim poštovanjem i divljenjem, najprije prema profesoru Dušeku, a onda i sa nostalgijom, jer koliko je to bilo teško vrijeme, bila je radost muzicirati i bio je to bijeg od surove stvarnosti.“
Tomislav Tomičić je potomak čuvene obitelji Kurcinek i od svog je djeda stekao prva iskustva u sviranju trube. U ratnim vremenima umnogome je bio orijentiran prema projektima vezanim za HKD Napredak i Franjevački samostan, a bio je i član jazz orkestra u kojem je također svirao trubu.
Tomislav Tomičić
„Svi sudionici tog orkestra imali su glazbena iskustva neke vrste. To druženje, nastupi i generalno bijeg od tadašnje surove stvarnosti zaista su nam pomogla. Ja sam slučajno ušao u taj orkestar, na poziv profesora Dušeka i stekao sam iskustva i prijateljstva za cijeli život. Ja vjerojatno ne bi bio u tom orkestru da nije bilo mog djeda, Kurcinek Andraša, koji je bio profesor u glazbenoj školi i koji me naučio svirati. Poslije kada je došao jazz orkestar to je za mene bilo nešto posebno i nešto na što sam veoma ponosan.“
Uz ove iskusne, profesionalne glazbenike, orkestar je okupljao i tada glazbenike koji su svoje prve susrete sa jazz glazbom imali upravo u tom orkestru. Jusuf Šehović i Dinko Delić bili su u svijetu glazbe, ali žanrovski drugačije orijentirani, ali im je taj orkestar omogućio da zaplove u veliki svijet jazz glazbe i da se doživotno „zaraze“ ovim glazbenim pravcem.
Jusuf Šehović
„Ja sam prvi put čuo za taj orkestar od legendarnog Zdravka Novaka, koji mi je pričao o tom prvom orkestru. Dolaskom u ratni orkestar imao sam priliku upoznati ljude o kojima sam čuo divne priče. Ja kao gitarist nisam imao često priliku svirati sa instrumentima poput trube, saksofona ili trombona, naročito u velikom orkestru. U tom ratu nama se probudio otpor prema svim tim negativnostima na naš najbolji način, glazbom. Jazz Big bend mi je omogućio da steknem divna prijateljstva i da memoriram divne uspomene za cijeli život“, istaknuo je Jusuf Šehović.
Dinko Delić
„Veoma sam sretan što danas mogu govoriti o tom orkestru kao aktivni protagonist tog vremena. Ja sam sa velikim zadovoljstvom sarađivao sa starijim, iskusnijim kolegama i to mi je bio veliki vjetar u jedra, za moje dalje bavljenje glazbom. Kao i svi, ja moram izdvojiti velikog Mirka Dušeka, koji mi je omogućio da vidim kako jedan dirigent zaista mora da razmišlja na više različitih nivoa. Osim njega tu su bili brojni iskusni članovi i veliko je bogatstvo što sam mogao svirati sa tim ljudima. To su istinske legende ovog grada i vrijedni su svakog spomena i pozornosti“, kazao nam je Dinko Delić.
Jedina dama u ratnom jazz orkestru bila je profesorica Lejla Teskeredžić. Na poziv Zlatana Mujkića i profesora Dušeka uz taj orkestar otpjevala je nekoliko jazz standarda uz Big bend i ostavila trajni glazbeni trag u jednom vremenu. Danas sa mnogo sjete i ponosa gleda na to razdoblje.
Lejla Teskeredžić
„Tužna sam jer većina tih ljudi nije više s nama. Vrlo sam, s druge strane, ponosna, jer je to nešto predivno i nešto što se umjetniku dešava jednom u životu. Takva energija i takav spoj ljudi, teško se može ponoviti. Za mene je to ogromno iskustvo, koje i danas prepričavam svojim učenicima. To je jedna posebna priča, divna priča koja spada u jednu od najsjajnijih stranica glazbene povijesti ovih prostora.“
Ispričati priču o ljubavi prema glazbi, ljudima koji su inspiracija generacijama glazbenika koji su došli nakon njih, ali i priču o životu jednog grada i vremenu koje je iza nas, gotovo je nemoguće. Ostaviti barem mali trag u vremenu i na taj način im se duboko pokloniti za svu ljubav i energiju koju su utkali u svaki svoj odsvirani ton, nije samo potreba, već i obveza svih nas prema generacijama koje dolaze.
B. P.
