Naslovna Istaknuto Izložba „Glas razuma u teškim vremenima“ posvećena pravedniku svijeta Lazaru Manojloviću

Izložba „Glas razuma u teškim vremenima“ posvećena pravedniku svijeta Lazaru Manojloviću

115

U povodu Dana Europe danas je u Ateljeu Ismet Mujezinović, u organizaciji Muzeja Istočne Bosne upriličena izložba slika „Glas razuma u teškim vremenima“.

Bio je ovoj povod da se Tuzlaci prisjete istaknutih antifašista svoga grada, javnog tužitelja Ratimira Deletisa koji je spašavao Jevreje od progona i ubojstava, Šefketa efendije Kurta koji je Srbe spašavao od genocida te Lazara Manojlovića koji je odbio početkom devedesetih godina u Bijeljini djecu odavajti po nacionalnosti te je branio Bošnjake u posljednjem ratu od progona i ubojstava.

Izložba je posbeno posvećena ovom  pravedniku među narodima, Lazaru Manojloviću. Stoga i mi, u Hrvatskom glasniku podsjećamo na lik i djelo Manojlovića te  na njegove riječi iz 2008.godine, nakon što je u Padovi u Italiji dobio pečat grada i u njegovu čast posađena maslina  «Parku pravednika širom svijeta». Ovaj park utemeljen je u želji da se širi kultura mira i zaštita ljudskih prava, kao mjesto gdje će se čuvati uspomena na hrabre ljude iz cijelog svijeta. Lazar Manojlović preminuo je u Bijeljini 2016.godine.

 U vrijeme kada je bilo najteže izgovoriti riječi pravednosti, početkom devedesetih godina, i kada se osuđivalo samo zbog pravednosti, širenja mira i dobrote, Lazar Manojlović od tih riječi nije bježao. Borio se jedino za mir i čovjeka:

„Ja sam pedagog i moji roditelji su me vaspitali da volim ljude kad nisam ni znao da postoji nešto drugo nego čovjek, taj komšija. Tad smo učeni da budemo pošteni. Bili smo više nego siromašni. Moj otac Jovan i majka Radosava su imali osamnaestero djece. Ta naša bliskost je davala topolinu među nama, pa je širila i na druge – kao kad se baci onaj kamenčić, pa stvara one krugove“, govorio je Manojlović boraveći u posjetu gradonačelniku Tuzle Jasminu Imamoviću 2008.godine.

Manojlović je tada isticao  da je priznanje koje je dobio sjajno kao sunce i veliko kao nebo. Ono je tim ljepše što ga je primio za ljudska djela koja je činio i čini u BiH:

„Ja sam 50 godina stalno se sudarao sa vremenom, sa prostorom, sa sredinom. Težio sam da to što radim bude najbolje i da znam zašto sam došao na ovaj svijet – da ga promijenim bar koliko ja mogu. Ali sam mislio da to i drugi tako rade, što bi bilo i normalno da rade – da svako od nas ostavi dio sebe u najljepšem izdanju. Tako sam ja putovao kroz trnje do neba.“

Humanist Lazar Manojlović rođen je 1934. godine u Velikoj Obarskoj kod Bijeljine. Istaknuo se suprotstavljanjem onima koji su provodili etničko čišćenje u Bijeljini početkom devedesetih, te riskirajući vlasiti život uspio je spasiti nekoliko Bošnjaka iz logora smrti u Batkoviću. Manojlović je oduvijek promovirao kulturu mira, poštivanje ljudskih prava, a pod pokroviteljstvom predsjednika Republike Italije, grad Padova osnovao je Park pravednika širom svijeta kao mjesto na kojem se čuvaju sjećanja na hrabre ljude koji su se suprotstavili genocidima prošlog stoljeća:

„Taj zvjezdani trenutak sam dočekao, 5. oktobra 2008.godine, u Padovi. I svi smo mi u tom parku dobili za sva vremena poseban stup pravednika. Na tom stupu piše naše ime, urezano da ga ne može niko skinuti – ni vrijeme, ni neki vandal. A pored stuba je posađena za mene maslina koja cvjeta, koja raste, koja daje plodove. To ima simbolično značenje za pravednika i za sve pravednike svijeta.“

Dobiti titulu pravednika danas je i velika čast, posebice  što je ovo vrijeme, kako ga Manojlović naziva, vrijeme apsurda. Vijest da je Manojlović pravednik svijeta obišla je cijeli svijet, ali je s tugom govorio da je ta vijest teško stizala u Republiku Srpsku:

„U umjesto da iskoriste tu svjetsku vijest, da kažu evo imamo našeg čovjeka koji postao to što je postao, opšte je ćutanje“, sa žaljenjem je isticao Lazar Manojlović.

Lazar Manojlović je jedan dio svog radnog vijeka proveo i u Tuzli, te je tako, boraveći u ovom gradu, rekao da ponovno postaje građaninom Tuzle. On je želio vidjeti mir i dostojanstvo čovjeka. On je naprosto želi da ga se slijedi:

„Da budemo pošteni, koliko je moguće načitani, obrazovani, da radimo za malog čovjeka, da pomažemo, da nam je sve zajedničko – i sreća i nesreća, i bogatstvo i sirotinja.“

Manojlović je činio dobra djela u vremenu zla kada je bila velika opasnost za ljude da slobodno misle, a još veća za ljude koji pravedno misle i rade.

M. Nikolić