1995. godina, ja prvačić, mršava k’o štiglić, torba dvaput veća od mene. Rat je i svaki dan sama pješačim tri kilometra od kuće do škole plus tri natrag. Drugi smo dan škole dobili zadatak da nacrtamo kuću. Jedna je djevojčica u našem razredu bila od nas starija skoro dvije godine, ali je eto spletom nekih okolnosti o kojima ne bih sad, baš s nama krenula u školu. I čim smo dobili zadatak da nacrtamo kuću, ona je mimo protokola i bez podizanja dva prsta, upitala učitelja:”A koju ja sad kuću da crtam?”
– Kako misliš? – upitao je učitelj.
– Pa moja je kuća u Vlasenici i tu sam živila do pete godine. Te kuće više nema. – napravila je stanku i nastavila – Izgorila, jebiga! Onda smo živili u okolici Srebrenice u tuđoj kući u nekom podromu. Sad živimo u izbjegličkoj kući u Crnome Blatu. I koju ja sad od te tri kuće da crtam?
– Moglo je i bez je… – izustio je učitelj tihano – Pa crtaj onu u kojoj si bila najsretnija.
– Al’ ja ni u jednoj nisam bila skroz na skroz sretna!
– Ti onda nacrtaj kuću iz snova koju ćeš napraviti kada odrasteš i u kojoj ćeš biti sretna!
– Nisam luda da pravim kuću i kuham majstorima! – pobunila se djevojčica – Ja kontam kupit’ gotovu kuću kad odrastem, al’ s kupatilom!
– Onda nacrtaj tu gotovu kuću koju želiš kupiti. – rekao je učitelj kroz smijeh.
Svi smo taj dan dobili petice ispod nacrtane i nevješto drvenim bojicama ofarbane kuće. Neko je crtao svoju, neko tuđu kuću u kojoj živi, a neko pak kuću iz snova. I sve su te kuće bile slične. Sve su bile na dvije vode, imale po dva prozora – lijevo i desno od smeđih vrata koja su bila na sredini, a šteku smo obavezno istakli crnom bojom bliže lijevom prozoru. Ja sam uz kuću nacrtala i cukećiju kućicu u desnom uglu papira na linije. Od kuma Mirka sam čula još i prije nego sam krenula u školu da čovjek nikad ne smije dopustiti sebi da kuća bude veća od njega. Pojma nisam imala šta to znači, ali mi je bilo jako smiješno – čuj, čovjek da bude veći od kuće?! Dvadeset je i šest godina prošlo od crtanja kuće i prve petice. Sabralo se tokom tih godina mnogo saznanja o kućama. Postoje kuće u koje su nas donijeli iz porodilišta i koje smo zvali “naša” kuća, a o čija se unutrašnjost zvala “kod mene”. Neki do kraja života ostanu u toj svojoj kući iako im se nerijetko kroz odrastanje kao odgojna mjera natura vremensko-mjesna priloška odredba “dok si pod mojim krovom”, a kada konačno naslijede tu svoju kuću, s koljena na koljeno pređu i odgojne mjere pune priče o “mom” krovu. U nekim se kućama nađemo spletom životnih okolnosti, pa nit’ ih svojatamo nit’ ih se usuđujemo zavoljeti. Postoje i kuće čijim vlasnicima plaćamo kiriju, a postoje i kuće čija su tri ćoška na nama i gdje kirije veoma često plaćamo živcima, a iz kojih bismo otišli samo da imamo kuda. Postoje i te neke kuće koje ljudima najmanje služe za ono za što kuće i trebaju da služe – za život, pa se u njima osjeti koliko su veće od ljudi koji se diče njihovom veličinom. Bilo kako bilo, ja i danas dan sanjam savršenu kuću i pored nje cukećiju kućicu, iako bi, poznavajući mene, pas umjesto u toj kućici živio pod mojim krovom, samo mu to nikad ne bih nabila na njušku. Jer, jebiga, rasla sam u mnogim kućama, iako mi je adresa trideset i tri godine na papiru ista, a rastenjem se mnogo toga nauči.
