Naslovna Istaknuto Ivana Bodrožić: Nagrada Meša Selimović je jedina nagrada koja nas potiče da...

Ivana Bodrožić: Nagrada Meša Selimović je jedina nagrada koja nas potiče da se bolje razumijemo i inzistira na našim sličnostima

67

Već je prvim romanom Hotel Zagorje zavrijedila najprestižniju hrvatsku književnu nagradu da bi, zahvaljujući posljednjem Sinovi, kćeri, postala laureatkinja najcjenjenije regionalne književne – Nagrade Meša Selimović. Gošća emisije U svom filmu, urednice i voditeljice Tončice Čeljuske bila je spisateljica i pjesnikinjaIvana Bodrožić.

Na pitanje je li očekivala da će roman „Sinovi i kćeri” biti u tolikoj mjeri prepoznat kod čitatelja, Bodrožić je rekla kako joj je drago zbog ove nagrade jer ona znači da je konkurencija velika.

“Raspadom bivše zemlje, govorni prostor u kojem se možemo razumjeti se skučio i to je pridonijelo na naše razumijevanje života, književnosti i prostora u kojem živimo. Samim time Nagrada Meša Selimović je jedina nagrada koja nas potiče da se bolje razumijemo i inzistira na našim sličnostima nego na malim jezičnim različitostima koje su evidentne, ali nas ne sprečavaju da se razumijemo”, naglašava.

Na pitanje zašto su do sada samo 4 autorice dobile ovu nagradu, Bodrožić je rekla da to puno više govori o muškom svijetu nego o kapacitetu autorica.

“Položaj žena u društvu se jednako tako referira i na položaj žena u književnosti. Nije samo važno tko piše, već je važno i tko sjedi u žirijima, izdavačkim kućama, u novinama i časopisima koji promoviraju književnost”, rekla je i dodala kako tu postoji lobi kolega koji „drmaju” tom scenom i koji odlučuju koga će se gurati u izbore finala i polufinala.

“Roman „Sinovi i kćeri” je pisan u 3 različita glasa. Često sam govorila da se ideja za taj roman dogodila kada sam čula priču gospođe kojoj se uslijed moždanog udara dogodilo stanje tjelesne „zaključanosti”. Njezina psiha i duh bili su potpuno pristupni, a ona se zove Ivančica Matuša. Njezina priča mi je bila inspirativna. To što se njoj dogodilo je metafora onome što se može dogoditi i proširiti na sve naše živote, jer iako smo fizički pokretni, vrlo često nam se događa da veći dio života proživimo paralizirano, a najčešće prema onima kojima smo okruženi i prema vlastitoj obitelji”, rekla je Bodrožić.

“Druga priča je ispričana iz glasa mladića koji je zatvoren u svom tijelu. Meni je bilo žalosno što ljudi tome prilaze bez empatije i razumijevanja, pokušavajući se iskaliti na zakinutoj manjini”, govori.

Na pitanje kakve su reakcije čitatelja, Bodrožić je rekla kako je dobila povratnu informaciju od ljudi koji dijele sudbine koje se opisuju u knjizi.

Roman „Hotel Zagorje” bio je ultimativni hit koji joj je priskrbio nagradu Kiklop za najbolje književno djelo.

“Taj je roman bio moje autobiografsko djelo, ali ja kad sam ga pisala i izmišlja sam neke stvari. U životu se stvari događaju jedna iza druge, a u književnosti se moraju događati neke stvari zbog one druge i priča mora „držati vodu”, naglasila je i dodala kako jeu tom romanu neka stvari izmišljala”, a neke nadodavala.

Smatra kako je strašno što se ljude koji su prošli traumu rata prisiljava da cijelu svoju pojavnost grade oko toga da su bili žrtve rata i to je strašno i traumatično te se time njima oduzima sve ono u čemu je ostatku društva dozvoljeno uživati.

“Vi cijeli svoj život možete oblikovati oko toga, ali to je strašno i strašno je kad vas društvo potiče na to”, naglašava.

Bodrožić govori kako nikada nije bila sklona oprostu ljudima koji su ubili njenog oca, ali s druge strane kaže kako ne želi vezati svoj identitet jedino uz traumu koja se dogodila njoj i svima nama kojima se to dogodilo.

Što se tiče patrijarhata Bodrožić je rekla da on ne oštećuje samo žene, već i muškarce.

“Žene u određenim segmentima više pate, ali muškarcima oduzima da budu punokrvni roditelji, govori i dodaje kako ih to svodi na puno manje od ljudskog bića.