Naslovna Istaknuto Ivona Grgić: MAJKA

Ivona Grgić: MAJKA

628

Piše: Ivona Grgić

Tokom školovanja sam se susrela sa mnogim izazovima jer sam imala žute zube. Djeca u osnovnoj školi nisu propuštala priliku da mi upute grdne poglede, podsmijehe i neprikladne riječi, a ponekad se dešavalo da mi i neko od nastavnika natukne nešto nauštrb izgleda. Situacija se malo promijenila u srednjoj školi u kojoj se furala čelična disciplina i odakle bi bilo ko, u slučaju da mi kaže nešto pogrdno, mogao za tren oka biti izbačen. Uprkos tome, pojedinci nisu propustili priliku da me uvrijede, samo što su te uvrede bile odraslije, sofisticiranije, a samim tim i bolnije.

Iako sam ih mogla prijaviti, nisam to učinila. A znate zašto? Zato što su mi pred očima bile njihove majke, koje sam zamišljala na osnovu onoga što sam svakodnevno viđala u svojoj okolini. To su u mojim zamišljanjima bile žene bez frizure i šminke koje ne liče na naše profesorice iako su približnih godina, žrtve rasturene države, pijanih muževa koji im nabijaju na nos da ih hrane, suludih običaja što se prenose s koljena na koljeno, obično nezaposlene, neobično jake od fizičkih poslova, vlasnice hronične krivice za sve u očima svih.

Najčešće sam ih tokom tih zamišljanja viđala u kuhinji dok u isto vrijeme prave ručak i, kako mi to kažemo, sjetuju dijete kakvo nikad ne smije biti dok to isto dijete čeka kad će monolog prestati jer ga je čulo već bezbroj puta. A onda neko pokuca, majka se brecne i kradom proda kroz prozor nekoliko školjki jaja, da onaj njen ne vidi pa to malo crkavice uloži u dijete vjerujući da tako treba. Ta majka ima bezbroj želja materijalne prirode o kojima joj je najbolje da ne razmišlja. Okreće se i ona za lijepo udešenim ženama vjerujući da su one eto imale malo više sreće i čvršću zaleđinu dok od ono malo sirotinje iz ormara pokušava probrati najbolje kada pođe djetetu na roditeljski plašeći se da ga ne obruka. Na dnu tog istog ormara čuva dvodijelnu pidžamu na cvjetiće i nov donji veš za ne daj Bože bolnice u kojoj joj dijete radi praksu u besprijekorno ispeglanom, bijelom mantilu. Prstima jedne noge krije rupu na peti kada dijete dovede nekog od drugara. Ne sjeća se kad je sebi šta kupila izuzev onih žutih tableta komplikovanog, dugog imena koje polovi da traju duže iako ih treba piti čitave.

Rijetko se smije, a i kad se zasmije rukom krije usta jer joj fale zubi, trojka i četvorka na desnoj strani vilice, stradali u trudnoći. Raduje se jedino dobrim ocjenama djeteta od kojih joj od miline srce poigra kolo u grudima i rastu cijena domaćih proizvoda koje kradom prodaje. Boji se džeparoša na Kajmak stanici – najozloglašenijem leglu svega nevaljastog u Tuzli tih godina, koji joj mogu opelješiti dijete. Iako zna da ono sa sobom ima tek marku i po za užinu i autobusku kartu, strah je, kako kaže, da ga džeparoši mogu izbosti ako mu u džepu ne nađu ništa. Pričala joj neka kona koja ima tetku u Tuzli da oni svi rade skupa. Preza i od lošeg društva karakterističnog za srednje škole i droge koju nikad očima nije vidjela.

Nerijetko ubaci prste u rusak da vidi ima li šta sumnjivo. Nalazi cigarete za koje vjeruje da su od nekog druga koji ima stroge roditelje. Uzima jednu iz kutije pazeći da je niko ne vidi i zamišlja dok puši da ima nalakirane nokte kao Merlin Monro. Zaljeva krompirušu. Miris pite nadjačava duhanski vonj. Ponosi se debelim knjigama iz torbe iz kojih se uči napamet. Jedina joj je svijetla tačka u životu misao da će joj dijete sutra biti svoj čovjek kada završi medicinsku, inače jednu od težih škola, jer za medicinare uvijek ima posla. A onda mi u misli dolaze majke u radnom odnosu čiju dušu vrijeđa prezaposlenost kod nadrndanog privatnika pa zakidaju sebe za dječije odrastanje, a djecu za majku.

Maskare su im se već otrusile, puder, za nijansu tamniji od tena, se zavukao u još uvijek plitke okoloočne bore, ruž se nazire na ivici gornje usne. Pokušavaju nabrzake sklepati šta večere da im dijete pojede šta toplo i u isto vrijeme baciti oko na nedavnu pismenu iz bosanskog, staviti veš u mašinu, isti izvaditi nakon pranja, ispeglati nužno za sutra, u nekoliko rečenica odgojiti onako s nogu i oprati suđe. Vjeruju da će im djeca biti pošteđena njihove sudbine jer se po bolnicama ne radi dan noć, a može se i kreditno zadužiti jer su u pitanju državne jasle. Mrtve umorne legnu u krevet i ne mogu zaspati. Nagon za spavanjem osjete tek ujutro kada moraju ustati.

Kada bi me uvrijedio neko čija majka već dugo pod crnom zemljicom spava, upućivala bih dug pogled prema nebesima i osjećala kako ona gore plače jer nije tu da posavjetuje svoje dijete koje će sutra uprkos njenom odsustvu, ako ga ne prijavim, imati siguran komad hljeba kad završi medicinsku.

Prekidam zamišljanje i jednostavno nemam srca sutra otići do razredne i ugasiti tu jedinu svijetlu tačku nečijoj majci. Svi oni kojima sam prešla preko stvari preko kojih vjerovatno mnogi ne bi, a koje bi ih sa razlogom koštale diplome medicinskog tehničara, neka se zahvale svojim majkama, jer meni opraštanje baš i ne ide od ruke, ja sam majstor zamišljanja.