Naslovna Kolumna Ivona Grgić: Dnevnici mog djetinjstva

Ivona Grgić: Dnevnici mog djetinjstva

U trećem razredu osnovne škole ujna mi je poklonila dnevnik. Ona je taj dnevik zvala “tagebuh”. Simpatična mi je bila ta debeljuškasta sveščica kožne vanjštine ukrašene zlatnim zvjezdicama koje se mogu odlijepiti.
– Svaki dan nešto unapiši u taj! – rekla je na nabadajućem bosanskom.
Namjeravala sam voditi dnevnik, ali ne još, pa sam iz debeljuskaste sveske kidala dvolisnice za spiskove kada me ukućani žele poslati u prodavnicu. Od dnevnika za nepunu godinu dana ostade samo ona kožura. Zvjezdice sam deložirala sa dnevnika na vrata, jer sam vidjela da filmske zvijezde imaju zlatnu zvijezdu na vratima, pa sam mislila da eto i ja mogu makar imati zvjezdana vrata. Mama je bila ljuta zbog tih naljepnica, ali je ljutnja bila kratkog daha. Kada sam krenula u srednju školu moja mi je kuma iz Slovenije donijela dnevnik. Vanjština mu je bila od najčvršćeg kartona koji postoji, puna sitnih, roze cvjetića, a na sebi je s prednje strane imao kao bravicu, pa se mogao zaključati. Između dvije korice nalazilo se mnogo mirisnih stranica i svidjelo mi se što nisu bijele već slične vanjštini. U desnom uglu svake stranice bio je prostor za datum. Kad god sam pisala, a rado sam pisala, moje su ruke nakon toga dugo mirisale. Iz tog sam dnevnika samo jednom iskinula dvolisnicu i to za ljubavno pismo. Krila sam dnevnik kao guja noge, a crvenila sam se na samu pomisao da neko čita moj dnevnik, pa sam mu skrovište mijenjala barem jednom sedmično. Jednog se dana moja najbolja drugarica i ja dokopamo nekog likera azurno plave boje, pa odlučimo popiti po jednu k’o velike. Piće je bilo pitko i sladunjavo, a njegovo se djelovanje osjetilo tek kada ustaneš. U tom smo pijanstvu razmijenile dnevnike, zaklele se jedna drugoj na čuvanje dosadašnjih i budućih tajni do groba i na vječno prijateljstvo. Sutradan mi je bilo malo muka od pića i malo više muka od toga što sam nekome dala uvid u sve moje nedovoljno olizane rane, snove, maštanja, uvide, zaključke, pa i pjesme koje sam pisala kao sastavni dio dnevnika. Brat se nekako dokopao tog njenog dnevika i, pošto je on teški nečitač, odlučio je pročitati samo posljednju bilješku tek toliko da sazna šta mu se trenutno dešava kod sestre. Nije ni primijetio čije ime piše na prvoj strani. Sva sreća na vrijeme sam ga uhvatila, a on je samo zavrtio glavom i rekao:”Stid da te bude, pa ti si zaljubljena u momka koji je mlađi od tebe čitave tri godine, ej, tri godine, cccc!” Kada je drugarica pročitala moj dnevnik nije se uhvatila ni za jednu pojedinost već se počela diviti mom pisanju, a ja sam mislila da pretjeruje. Dnevnik sam joj od tad davala na čitanje svakih šest mjeseci, a kada se ona odselila s njom se odselila i volja za pisanjem dnevnika. Oni se mirisni spisi izgubiše u vrtlogu života baš kao i naše prijateljstvo. Školske i skrivene dnevnike veoma brzo zamijeni dnevnik u sedam naveče pun nepoznatih riječi – demant, veto, embargo, mandatar, abolicija, ekstradicija, uh, ali to je valjda taj neki riječnik koji, htio ne htio, spontano naučiš u fazi odrastanja. Bilo kako bilo, brat nikad nije prihvatio moj demant o onom tri godine mlađem, cccc, stid da ga bude.