Budući da je Hrvatski glasnik posvećen najvećim dijelom kulturi i društvenim pitanjima, od ove subote 2. prosinca krećemo s jednom hvale vrijednom rubrikom “Knjiške mrvice” koju će predvoditi Matea Tunjić sveučilišna magistra edukacije filozofije i Latinskog jezika i književnosti. Matea je inače velika zaljubljenica u knjige i kako je rekla u ovom našem kratkom razgovoru, njezin život protječe uz knjige i dobre ljude kojima je svakodnevno okružena. Kao urednica Hrvatskog glasnika smatram da ovom rubrikom itekako obogaćujemo Glasnik, a naša redakcija sve više postaje poput one Masimove – mali krug velikih ljudi.
Razgovarala: Maja Nikolić
HG: Hrvatski glasnik kreće s novom rubrikom “Knjiške mrvice” Što ćemo tu sve moći pronaći i čitati?
MATEA TUNJIĆ: U “Knjiškim mrvicama” čitatelji mogu pronaći upravo to – mrvice brojnih knjiga. Drugim riječima, radi se o kratkim pričama o već poznatim naslova, klasicima, bestselerima, knjigama koje još uvijek mirišu po svježem papiru i onima koje vjekovima putuju od jedne generacije do druge. Knjiške mrvice, dakle, neće biti tipični pregledi knjiga ni recenzije što ih pronalazimo na koricama, nego će to biti nekoliko riječi o knjigama, koje će, nadam se, čitateljima zagolicati maštu i ruke da posegnu za nekom od njih. U mrvicama će se stoga katkad potkrasti pokoji citat, prošuljat osobna nota, odsvirana u duši u kompoziciji neke knjige. S jedne će se strane prikrasti aktualne teme i pitanja, a s druge ona bezvremenska ljudska, životna, pomalo filozofska, skrivena na stranicama.
HG: A kada govorimo o žanrovima?
MATEA TUNJIĆ: Što se žanrova tiče, uvjerena sam da će se među mnoštvom naći ponešto za svakoga, bez obzira na to radi li se o romantičnim dušama, ljubiteljima egzistencijalnih pitanja ili o zaljubljenicima strašnih priča, akcije i napetosti. I premda su neki estetičari izvrnuli staru latinsku poslovicu i o ukusima itekako raspravljali, mi ćemo se, vjerujem, držati one izvorne de gustibus disputandum non est i prepustiti se subjektivnim osjećajima, probuđenima u nama čitanjem knjiga. No, ako vam se baš neka od njih komentira, uvijek možete nekoga od prijatelja zaraziti svojom bibliomanijom i uz kavicu raspravljati o likovima, radnji, što vam se svidjelo, što ne i koju ćete sljedeću knjigu čitati.
HG: Odabrala si jedan dan u tjednu za predstavljanje određene knjige, kojim danom i hoće i u budućnosti biti i češće?
MATEA TUNJIĆ: Da, za sada je ideja da će čitatelji “Knjiške mrvice” moći čitati uz jutarnju subotnju kavu, smješteni, još uvijek u pidžami, u udobni kauč ili u vožnji na dugo očekivanom subotnjem putovanju. Lagano štivo koje možda u subotnje planiranje sljedećeg tjedna ili u nedjeljni odmor od svega ubaci nekoliko minuta za čitanje i skupljanje mrvica baš te knjige. Jer je i sama ideja “Mrvica” da budu poticaj na čitanje, na dodavanje još jednog zanimljivog ili zaboravljenog naslova na postojeću listu za čitanje.
HG: Vjerujem da će čitatelji, zaljubljenici u knjige priželjkivati i češće sadržaje?
MATEA TUNJIĆ: Što se češćih “Knjiških mrvica” tiče, to dakako ovisi o čitateljskoj reakciji na njih, ali i o količini vremena i zahtjevnosti knjižica koje se nalaze na mojoj čitateljskoj listi. No, s knjigama ne treba brzati. One su kao i ljubav, katkad teške, katkad tužne, katkad sretne, ali dugotrajne i podnose različite uvjete. Stoga, “Knjiškim mrvicama” više želim da budu dugotrajnije jednim danom u tjednu, nego da budu češće i da, poput strasti, kratko buknu i onda se isto tako burno ugase. Neka tinjaju, polagano. Isto tako, rekli bi stari Grci meden agan, ničega previše, pa tako ni knjiga. Cilj je bloga, prije svega, ljudima približiti knjigu i zainteresirati ih za čitanje pa makar to bio samo jedan čovjek i makar to bila jedna knjiga, ali iskreno, iz dubine duše, zavoljena.
HG: Koliko je važno ljudima približiti knjigu?
MATEA TUNJIĆ: U nekoj sam knjizi pročitala da su knjige poput ljudi. Da se u njima nalaze priče likova s kojima se i danas možemo poistovjetiti, koji nas uče kako se snaći u nekoj situaciji ili nam šalju lekcije da neke situacije treba i izbjeći. Uče nas kako podnijeti patnju, kako pokušati biti sretan. Pokazuju nam kako živjeti i kako razumjeti druge i drugačije. Odnosno, uče nas da nema drugih i drugačijih nego da postoje samo ljudi. Bude nam osjećaje i razvijaju promišljanje, ono kritičko da nije sve baš onako kako se čini, da postoji druga perspektiva i da je nužno propitkivati svijet u kojemu živimo. Osim toga, brojne su prednosti čitanja.
HG: Uvijek je dobro isticati te prednosti.
MATEA TUNJIĆ: Da. Knjige nam naime oblikuju misli, strukture rečenica pomažu nam u našem svakodnevnom izražavanju, a brojne nepoznate riječi obogaćuju vokabular. One nam bude maštu i kreativnost, a katkad pružaju samo užitak, nužni odmor, kratki bijeg i predah od svakodnevice. Isto nas tako uče strpljivosti jer film ćemo pogledati u dva sata i zaboraviti ga vrlo brzo, ali će nas neke knjige držati napetima i budnima po nekoliko dana, gradeći polagano svoj svijet i radnju pokazujući nam da velika djela nikad ne nastaju preko noći.
HG: Uz knjigu, kako se ti osjećaš?
MATEA TUNJIĆ: Za opisivanje osjećaja koje neka knjiga budi u meni, trebalo bi mnogo praznih stranica ili neka zgodna lirska slika. Osobno, spletom okolnosti, imala sam privilegiju da odrastam uz knjige, brojne od njih nosile su neku posvetu, a na prvoj koju sam dobila kad sam imala tri ili četiri mjeseca pisalo je “Matei, da odrasta uz dobre knjige i dobre ljude.” Autor Prvarice kao da je znao da će moj život nekako protjecati uz dobre knjige i dobre ljude kojima sam okružena, i sam se potrudivši da se njegove knjige nađu među tima. Tako da smo knjige i ja nekako rasle zajedno sve ove godine i još uvijek rastemo. Stoga, prije svih osjećaja, prema knjigama osjećam posebnu vrstu prijateljske ljubavi. Valjda zato i nastojim baš njima skinuti prašinu s korica tako što ću o njima pisati na blogu.
HG: A općenito onako, koliko knjiga ispunjava čovjeka?
MATEA TUNJIĆ: Na to pitanje je teško dati jednostavan odgovor. Koliko čovjeka ispunjava život, vjerojatno će ga toliko ispunjavati i knjige. Naime, nismo uvijek jednako raspoloženi ni u životu, ni za knjige. Meni o tome najbolje svjedoči navika da čitam nekoliko knjiga istovremeno, zavisno od raspoloženja. Nekad sam na teškim filozofskim djelima, nekad čitam romane, nekad poeziju u istom tjednu. Jer knjige nisu, kao ni život, jednolične, nisu ni crno-bijele, nego šarene. One nisu bijeg od stvarnosti, nego prije neki prijatelj za kročiti s njim kroz stvarnost. Nisu nužno tu da nas čine sretnima, da nam samo pruže odmor i zabavu. One su tu, poput onih iskrenih, rijetkih prijatelja, da nam katkad istinu saspu u lice, da nas isprovociraju, da se s njima ne slažemo, o njima razmišljamo, pa da se na njih i naljutimo. Katkad su nam tu da budu izazovne i teške, da ih ne shvatimo odmah na prvu, da nam nisu samorazumljive. One su tu da nas drže budnima, da nas podsjete da smo ljudi, da imamo emocije, da se bojimo, da volimo, da želimo, da smo živi i da je to apsolutno u redu i sasvim normalno.
