Kanadski premijer Mark Carney jučer je u Davosu iznio otvorenu procjenu globalne situacije, poručivši da je dugogodišnji međunarodni poredak predvođen SAD-om završen te da se srednje sile poput Kanade moraju preorijentirati kako bi izbjegle “prisilu” moćnih aktera.
Ne spominjući izravno američkog predsjednika Donalda Trumpa, Carney je govorio o “američkoj hegemoniji” i ustvrdio da “velike sile” koriste ekonomsku integraciju kao “oružje”. “Kanađani znaju da naša stara, ugodna pretpostavka da su nam geografija i članstvo u savezima automatski donosili prosperitet i sigurnost više ne vrijedi”, rekao je Carney.
Naglasio je da se Kanada u novoj dinamici mora voditi “principijelnošću i pragmatizmom” te se okrenuti diversifikaciji trgovinskih odnosa kako bi postala manje ovisna o zemljama poput SAD-a, jer je postalo jasno da “integracija” može dovesti do “podređenosti”.
Njegov govor postao je viralan:
Zadovoljstvo je, ali i obveza, biti večeras s vama u ovom prijelomnom trenutku kroz koji prolaze Kanada i svijet.
Danas ću govoriti o pucanju svjetskog poretka, o kraju jedne ugodne iluzije i početku surove stvarnosti u kojoj geopolitika – u kojoj velike, ključne sile – djeluju bez ograničenja i bez stvarnih pravila.
No, istodobno želim reći da druge zemlje, osobito srednje sile poput Kanade, nisu nemoćne. One imaju sposobnost graditi novi poredak koji obuhvaća naše vrijednosti: poštovanje ljudskih prava, održivi razvoj, solidarnost, suverenitet te teritorijalnu cjelovitost država.
Moć onih koji imaju manje moći počinje iskrenošću.
Svakoga se dana podsjećamo da živimo u vremenu rivalstva velikih sila, da poredak temeljen na pravilima slabi, da jaki mogu činiti što žele, a slabi moraju trpjeti što moraju.
Taj se Tukididov aforizam sve češće prikazuje kao neizbježan, kao prirodna logika međunarodnih odnosa koja se ponovno nameće.
Suočene s tom logikom, mnoge zemlje nastoje se prilagoditi kako bi izbjegle probleme, nadajući se da će poslušnost kupiti sigurnost.
Pa koje su nam mogućnosti?
Godine 1978. češki disident Václav Havel, kasnije predsjednik, napisao je esej Moć nemoćnih i postavio jednostavno pitanje: kako se komunistički sustav održavao?
Odgovor započinje s trgovcem povrćem.
Svako jutro taj trgovac u izlog stavlja natpis: “Radnici svijeta, ujedinite se”. Ne vjeruje u to – kao ni itko drugi – ali natpis ipak stavlja kako bi izbjegao probleme, pokazao poslušnost i uklopio se. Budući da svaki trgovac u svakoj ulici čini isto, sustav opstaje – ne samo zahvaljujući nasilju, nego i zato što obični ljudi sudjeluju u ritualima za koje privatno znaju da su lažni.
Havel je to nazvao “životom u laži”.
Moć sustava ne proizlazi iz njegove istine, nego iz spremnosti ljudi da se ponašaju kao da je istinit. Njegova krhkost dolazi iz istog izvora. Kada i samo jedna osoba prestane sudjelovati, kada trgovac ukloni svoj natpis, iluzija počinje pucati. Vrijeme je da tvrtke i države skinu svoje natpise.
Desetljećima su zemlje poput Kanade napredovale u onome što smo nazivali međunarodnim poretkom temeljenim na pravilima. Pridružili smo se njegovim institucijama, zagovarali njegova načela i koristili se njegovom predvidljivošću. Zahvaljujući tome mogli smo voditi vanjsku politiku utemeljenu na vrijednostima.
Znali smo da je ta priča djelomično lažna – da se najjači izuzimaju kad im to odgovara, da se trgovinska pravila provode nejednako. Znali smo i da se međunarodno pravo primjenjuje s različitom strogošću, ovisno o tome tko je optužen, a tko žrtva.
Ta je iluzija bila korisna. Posebno je američka hegemonija omogućavala javna dobra: otvorene pomorske putove, stabilan financijski sustav, kolektivnu sigurnost i okvire za rješavanje sporova.
Zato smo stavili natpis u izlog. Sudjelovali smo u tim ritualima i uglavnom izbjegavali ukazivati na razliku između riječi i stvarnosti.
Taj dogovor više ne funkcionira. Budimo jasni: nalazimo se usred puknuća, a ne postupne tranzicije.
U posljednja dva desetljeća niz kriza – financijskih, zdravstvenih, energetskih i geopolitičkih – razotkrio je rizike pretjerane globalne povezanosti. No u novije vrijeme velike sile počele su tu povezanost koristiti kao oružje: carine kao pritisak, financijsku infrastrukturu kao sredstvo prisile, a opskrbne lance kao ranjivosti koje se iskorištavaju.
Ne možete živjeti u laži o zajedničkoj koristi integracije kada integracija postaje izvor vaše podređenosti.
Multilateralne institucije na koje su se srednje sile oslanjale – WTO, UN, COP – sama arhitektura zajedničkog rješavanja problema, danas su pod prijetnjom. Zbog toga mnoge zemlje zaključuju da moraju graditi veću stratešku autonomiju: u energiji, hrani, kritičnim mineralima, financijama i opskrbnim lancima.
Taj je poriv razumljiv. Zemlja koja se ne može sama prehraniti, opskrbiti energijom ili obraniti ima malo izbora. Kada vas pravila više ne štite, morate se štititi sami.
No budimo iskreni kamo to vodi.
Svijet tvrđava bit će siromašniji, krhkiji i manje održiv. Ako velike sile napuste čak i privid pravila i vrijednosti kako bi bez ograničenja slijedile vlastite interese, dobitci takvog transakcijskog pristupa bit će sve manji.
Hegemoni ne mogu beskonačno unovčavati svoje odnose.
Saveznici će se diverzificirati kako bi se zaštitili od neizvjesnosti – tražit će alternative, graditi otpornost i ponovno uspostavljati suverenitet. Suverenitet koji je nekoć počivao na pravilima sve će se više temeljiti na sposobnosti da se izdrži pritisak.
To je klasično upravljanje rizikom. Ono ima cijenu, ali trošak strateške autonomije i suvereniteta može se dijeliti.
Zajednička ulaganja u otpornost jeftinija su od toga da svatko gradi vlastitu tvrđavu. Zajednički standardi smanjuju rascjepkanost, a komplementarnost donosi dobit svima. Pitanje za srednje sile poput Kanade nije trebamo li se prilagoditi – moramo. Pitanje je hoćemo li to učiniti samo podizanjem zidova ili ćemo pokušati nešto ambicioznije.
Kanada je među prvima čula ovo upozorenje i zbog toga temeljito promijenila svoj strateški pristup.
Kanađani znaju da stare, ugodne pretpostavke – da nam geografija i savezništva automatski jamče sigurnost i prosperitet – više ne vrijede. Naš novi pristup temelji se na onome što je finski predsjednik Alexander Stubb nazvao “realizmom utemeljenim na vrijednostima”.
Drugim riječima, nastojimo biti i načelni i pragmatični: načelni u predanosti temeljnim vrijednostima, suverenitetu, teritorijalnoj cjelovitosti, zabrani uporabe sile osim u skladu s Poveljom UN-a i poštovanju ljudskih prava; a pragmatični u spoznaji da je napredak često postupan, da se interesi razlikuju i da neće svi partneri dijeliti sve naše vrijednosti.
Zato se široko i strateški angažiramo, otvorenih očiju. Suočavamo se sa svijetom kakav jest, a ne čekamo svijet kakav bismo željeli.
Prilagođavamo odnose tako da njihova dubina odražava naše vrijednosti, a širokim angažmanom nastojimo povećati svoj utjecaj u svijetu koji je trenutačno nestabilan i pun rizika.
Više se ne oslanjamo samo na snagu svojih vrijednosti, nego i na vrijednost vlastite snage.
Tu snagu gradimo kod kuće.
Otkako je moja vlada preuzela dužnost, smanjili smo poreze na dohodak, kapitalnu dobit i poslovna ulaganja. Uklonili smo savezne prepreke međuprovincijskoj trgovini. Ubrzavamo ulaganja vrijedna bilijun dolara u energiju, umjetnu inteligenciju, kritične minerale i nove trgovačke koridore. Do kraja desetljeća udvostručit ćemo obrambenu potrošnju, pritom jačajući domaću industriju.
Istodobno se brzo diverzificiramo u inozemstvu. Dogovorili smo sveobuhvatno strateško partnerstvo s Europskom unijom, uključujući sudjelovanje u europskim programima nabave obrane SAFE. U šest mjeseci potpisali smo još 12 trgovinskih i sigurnosnih sporazuma na četiri kontinenta. Posljednjih dana zaključili smo nova strateška partnerstva s Kinom i Katarom. Pregovaramo o sporazumima o slobodnoj trgovini s Indijom, ASEAN-om, Tajlandom, Filipinima i Mercosurom.
Radimo i nešto dodatno. Kako bismo rješavali globalne probleme, primjenjujemo pristup “varijabilne geometrije” – različite koalicije za različita pitanja, temeljene na zajedničkim interesima i vrijednostima. Tako smo, kada je riječ o Ukrajini, ključni član Koalicije voljnih i jedan od najvećih donatora po stanovniku za njezinu obranu i sigurnost.
Po pitanju arktičkog suvereniteta čvrsto stojimo uz Grenland i Dansku te u potpunosti podržavamo njihovo pravo da sami odluče o budućnosti Grenlanda.
Naša predanost članku 5 NATO-a nepokolebljiva je. S NATO saveznicima, uključujući Nordijsko-baltski prostor, dodatno jačamo sjeverne i zapadne bokove Saveza, među ostalim kroz dosad nezabilježena kanadska ulaganja u radare velikog dometa, podmornice, zrakoplove te snage na terenu i na ledu.
Kanada se snažno protivi carinama vezanima uz Grenland i poziva na usmjerene razgovore kako bi se postigli zajednički ciljevi sigurnosti i prosperiteta na Arktiku.
U plurilateralnoj trgovini zagovaramo povezivanje Transpacifičkog partnerstva i Europske unije, čime bi nastao trgovački blok od 1,5 milijardi ljudi. U području kritičnih minerala stvaramo kupovne klubove unutar skupine G7 kako bi se smanjila ovisnost o koncentriranoj opskrbi. U području umjetne inteligencije surađujemo s istomišljenim demokracijama kako ne bismo bili prisiljeni birati između hegemonâ i tehnoloških divova.
To nije naivni multilateralizam niti oslanjanje na postojeće institucije. Riječ je o izgradnji funkcionalnih koalicija – pitanje po pitanje, s partnerima s kojima imamo dovoljno zajedničkog temelja za djelovanje.
U nekim će slučajevima to biti većina država svijeta.
Time se stvara gusta mreža veza u trgovini, ulaganjima i kulturi, na koju se možemo osloniti u budućim izazovima i prilikama.
Srednje sile moraju djelovati zajedno, jer ako nismo za stolom, završit ćemo na jelovniku.
Velike sile si, barem zasad, mogu priuštiti da djeluju same. Imaju veličinu tržišta, vojnu moć i polugu za nametanje uvjeta. Srednje sile to nemaju.
Kada pregovaramo isključivo bilateralno s hegemonijom, pregovaramo iz slabosti. Prihvaćamo ono što se nudi i međusobno se natječemo tko će biti popustljiviji.
To nije suverenitet. To je privid suvereniteta uz prihvaćanje podređenosti. U svijetu rivalstva velikih sila zemlje između imaju izbor: natjecati se za naklonost ili se udružiti i stvoriti treći put s utjecajem.
Ne smijemo dopustiti da nas jačanje tvrde moći zaslijepi pred činjenicom da moć legitimiteta, integriteta i pravila i dalje može biti snažna – ako je koristimo zajedno. To nas vraća Havelu.
Što znači da srednje sile žive u istini?
Prije svega, znači imenovati stvarnost. Prestati se pozivati na međunarodni poredak temeljen na pravilima kao da još uvijek funkcionira kako je zamišljeno. Nazvati stvari pravim imenom: to je sustav sve intenzivnijeg rivalstva velikih sila u kojem najmoćniji koriste ekonomsku integraciju kao sredstvo prisile.
Znači djelovati dosljedno i primjenjivati iste standarde na saveznike i suparnike. Kada kritiziramo ekonomsku prisilu s jedne strane, a šutimo o istoj pojavi s druge, i dalje držimo natpis u izlogu.
Znači graditi ono u što tvrdimo da vjerujemo, umjesto čekati povratak starog poretka. Znači stvarati institucije i sporazume koji doista funkcioniraju. I znači smanjivati poluge koje omogućuju prisilu – izgradnjom snažnog domaćeg gospodarstva. To bi trebao biti hitan prioritet svake vlade.
Međunarodna diverzifikacija nije samo ekonomska mudrost, nego temelj iskrene vanjske politike, jer zemlje pravo na načelne stavove stječu smanjenjem vlastite ranjivosti na odmazdu.
Kanada ima ono što svijet želi. Energetska smo supersila. Imamo goleme rezerve kritičnih minerala. Imamo najobrazovanije stanovništvo na svijetu. Naši mirovinski fondovi među najvećima su i najsloženijim investitorima na globalnoj razini. Imamo kapital, talent i vladu s velikim fiskalnim kapacitetom za odlučno djelovanje. I imamo vrijednosti kojima mnogi teže.
Kanada je pluralističko društvo koje funkcionira. Naš javni prostor je glasan, raznolik i slobodan. Ostajemo predani održivosti. Stabilan smo i pouzdan partner u svijetu koji je sve samo ne stabilan – partner koji gradi odnose dugoročno.
Imamo i jasnu svijest o tome što se događa te odlučnost da djelujemo u skladu s tim. Ovo puknuće zahtijeva više od prilagodbe – zahtijeva iskrenost prema svijetu kakav jest.
Mi skidamo natpis s izloga. Znamo da se stari poredak neće vratiti. Ne trebamo ga oplakivati. Nostalgija nije strategija. Vjerujemo da iz ove pukotine možemo izgraditi nešto veće, bolje, snažnije i pravednije.
To je zadaća srednjih sila – zemalja koje imaju najviše izgubiti u svijetu tvrđava, ali i najviše dobiti od stvarne suradnje.
Moćni imaju svoju moć. Ali i mi imamo nešto: sposobnost da prestanemo glumiti, da jasno imenujemo stvarnost, da gradimo snagu kod kuće i da djelujemo zajedno.
To je put Kanade. Biramo ga otvoreno i samouvjereno. I to je put otvoren svakoj zemlji koja nam se želi pridružiti. Hvala vam.
