Naslovna Istaknuto Fra Željko Nikolić, tuzlanski gvardijan: Božić je vrijeme ljudske blizine i zajedništva

Fra Željko Nikolić, tuzlanski gvardijan: Božić je vrijeme ljudske blizine i zajedništva

621

Gvardijan Franjevačkog samostana u Tuzli, fra Željko Nikolić u razgovoru za Hrvatski glasnik ističe koliko su vremena koja živimo izazovna, turobna i teška, ali i kako ih primjerima koje viđa u vjerničkoj zajednici možemo učiniti ljepšima i to darujući sebe za druge. Ljudima nedostaje bliskosti, zajedništva, a vrijeme Božića nas poziva da nam blagdanski stolovi ne budu prepuni hrane, nego naših najmilijih. Kako nam se bliži Božićno vrijeme bitno je reći da nije bitno je li taj poklon koji darujete skup, koliko je zapravo, bitan trenutak koji provedete zajedno, koliko da čujete i razumijete jedni druge i da ne prolazite pored osoba u potrebi kao da ne postoje.

 

Razgovarala: Ivana Perić

HG: Advent se približio kraju, vidjeli smo da je situacija sa Covidom uveliko bolja, kakva su vaša viđenja?

 FRA ŽELJKO: Advent ili došašće je jedno posebno vrijeme u kojemu se vjernici pobliže pripravljaju proslavi Božića. Treba kazati da je ono što je specifično u našemu kraju osobito veliki broj ljudi koji posjećuje naše mise zornice. Ljudi se pomalo odriču svoga sna kako bi prisustvovali životu vjerničke zajednice i to njima ne predstavlja nikakvu osobitu muku nego zaista veliko zadovoljstvo. Broj vjernika koji je iz dana u dan dolazio nije manji nego prethodnih godina, vjernici su se svakako pridržavali svih uputa nadležnih institucija. Nakon svete mise tradicionalni običaj je svakako čajanka sa našim seniorima kako ih volimo nazvati, a to su naši dragi umirovljenici.

HG: Razdoblje Došašća za svakog vjernika je vrijeme darivanja i pomaganja drugima, kakve su aktivnosti bile u našoj župi?

FRA ŽELJKO: Izdvojio bih akciju koju predvodi naša Frama, ustvari pomoć ugroženim članovima naše zajednice. Vjernici koji dolaze na mise zornice donose osnovne potrepštine koje mi uz pomoć framaša dijelimo onima koji su u potrebi. Oni to rade svake godine i već ovaj čin možemo smatrati tradicijom. Osim toga mi smo upućeni koji su naši potrebiti vjernici, s kojima imamo redovite susrete i pomažemo im u svakome problemu u kojemu možemo. Sve je veća potreba da se bude blizak sa ljudima treće životne dobi, koji nisu zbog bolesti ili uvjeta u kojima živimo u mogućnosti obavljati osnovne potrebe, kao što je odlazak liječniku ili u kupovinu.

HG: Kada govorimo o osjećaju bliskosti i povezanosti, kakva iskustva ste čuli u ovom vremenu Adventa?

FRA ŽELJKO: Ovogodišnja situacija, obzirom na COVID, malo je opuštenija nego prethodnih, prvenstveno jer se vjernicima dopušta dolazak u crkvu i druženje. Osobito me veseli što ćemo ove godine imati i misu polnoćku u onome obliku u kojemu smo navikli i kojoj se vjerujem, svi raduju. Vjernici su ljudi koji žive u određenom prostoru i društvu, njihove brige se ne razlikuju od briga ostalih sugrađana. Ono što sam primjetio je strepnja, govorim o starijim osobama. Najveći strah je i dalje pitanje hoće li im njihovi najbliži moći doći na Božić ili će ga proslaviti sami. Blagdani su vrijeme  kada se obitelj okuplja, a svjedoci smo da je u svakoj obitelji bar jedan član odsutan i van zemlje.

HG: Jedan od bitnijih blagdana u vrijeme došašća je blagdan svetog Nikole, poznatiji kao čuvar djece, je li ove godine posjetio je mališane u samostanu?

FRA ŽELJKO: Crkva su zapravo ljudi koji u nju dolaze, crkva kao građevina može biti prekrasna, ali  ako u nju ne dolaze vjernici ona onda ostaje samo lijepa građevina. Kada kažem crkva, mislim na zajednicu vjernika koji žive jednu liturgijsku godinu, dočekuju svoje blagdane. Zahvalni smo što je situacija ove godine bolja I što smo uspjeli organizirati proslavu Sv. Nikole, ali i dječici podjeliti paketiće koji su samo jedan mali znak pažnje, ali malenima predstavlja mnogo toga oni znaju da su na taj dan važni i posebni. Zaista vole doći i družiti se sa svetim Nikolom usput sresti i prijatelje.

HG: Kada sumiramo godinu iza nas, ne možemo ne spomenuti još jednu uspješnu godinu prepunu kulturnih zbivanja koju organizirate u suradnji sa HKD Napredak?

FRA ŽELJKO: Suradnja počinje 90-ih godina u nekom intenzivnom obliku kada je podružnica obnovljena, a osobito i na inicijatvu s fra Josipom Zvonimirom Bošnjakovićem. Danas je Napredak izgradio ime koje iznova rađa nove ideje, kao što je Napretkov trio koji već postaje prepoznatljiv, Likovna kolonija Breške kao nešto što je već postalo na jednoj međunarodnoj sceni poznato, mnogobrojne izložbe u galeriji Kristian Kreković kao i predstavljanja knjiga. Ono što mi izričito nedostaje su studentske tribine koje nismo u mogućnosti raditi. Želja nam je oduvijek bila da studenti u ovoj kući mogu govoriti o svojim problemima van okvira fakulteta. Osnivanjem tribina prije tri godine itekako su zaživjele, tada smo imali i više od stotinu studenata na tribini.

Izrazito sam ponosan na suradnju HKD Napredak i Franjevačkog samostana. U razgovoru s drugim fratrima koji možda nemaju takvu suradnju, kada me pitaju kako to funkcionira često volim kazati kako su Napredak i Samostan u kulturnom djelovanju jedna pluća. Naša suradnja je duboko ukorijenjena u tuzlanskoj podružnici. Suradnja sa predsjednikom gospodinom Ivicom Kovačevićem je prekrasna i ponosan sam na veliki broj zajedničkih manifestacija koje smo imali i najviše na to što smo jednom ovakvom gradu uspijeli pružiti kulturnog duha i dati kao poklon svima nama koji živimo ovdje i učinili ovu sredinu u kojoj živimo ljepšom, a vrijeme podnošljivijim.

HG: Tuzla kao turistički grad trenutačno je ispunjena turistima, veliki broj njih rado se odlazi fotografirati pored Hrvatskog kulturnog centra, zapravo o njemu žele znati i mnogi sugrađani našeg grada, što Tuzla dobiva novim HKC-om?

FRA ŽELJKO: Radovi na Hrvatskom kultrunom centru se privode kraju, našem gradu ćemo pokloniti jedan prostor u kojemu će se moći njegovati kultura. Ponosni smo što je na mjestu na kojemu se nalazila stara crkva i što u arhitektonskom smislu podsjeća na staru crkvu, a prostor kao takav baviti će se kulturom. Ono što Tuzla dobiva sa Hrvatskim kulturnim centrom nemaju ni puno veće sredine i mi fratri smo izuzetno ponosni i što bi želio naglasiti da su fra Zdravko Anđić i fra Mario Divković u tom prostoru ostavili dio sebe. Borba u današnjici kada kultura nije na zavidnoj razini i biti će teška, ali bih ponovio pitanje što je čovjek bez kulture, pisane riječi, lijepe slike i dobrog koncerta? Ništa drugo nego praznina.

HG: Hrvatski glasnik, časopis koji kao glasilo Hrvata traje desetljećima unazad, za mnoge je nepoznanica da je zapravo samostan bio ključan za osnivanje ovog časopisa, danas web portala ?

FRA ŽELJKO: Hrvatski glasnik ne smatram samo glasnikom, nego zapravo stubom jedne zajednice koja dugo godina traje. Hrvatski glasnik je desetljećima bio mjesto gdje se moglo kazati mnogo toga. Smatram da ne treba biti popularan sajt, nego treba donositi lijepe priče iz ovih krajeva i radi to veoma uspiješno toliko godina. Ne smatram ga glasilom Hrvata, nego glasilom svih ljudi iz našeg područja koji žele podijeliti životne priče naših naroda. Nadam se da će sa dolaskom mladih ljudi Hrvatski glasnik trajati još dugo godina, da će rasti napredovati i da tradicija postojanja neće prestati.

HG: Božić nam je pokucao na vrata, sumirali smo godinu iza nas, uvidjeli da smo učinili mnogo, a što smo to naučili kroz godinu ali i u periodu došašća?

FRA ŽELJKO: S obzirom da živimo u ovome specifičnom vremenu koje nas je udaljilo jedne od drugih, uvidjeli smo potrebu bliskosti u jednoj zajednici, stoga mislim da nas je baš ono naučilo da je čovjek dio zajednice i da bez nje ne može. Djelovao on kao vjernik, kao kulturni radnik ili bilo kako drugačije,  sam ne može biti. Kako nam se bliži Božićno vrijeme bitno je reći da nije bitno je li taj poklon koji darujete skup, koliko je zapravo, bitan trenutak koji provedete zajedno, koliko da čujete i razumijete jedni druge i da ne prolazite pored osoba u potrebi kao da ne postoje. U slikama pronalazim odgovore, često se spominjem slike kada Isus liječi slijepca, jer svi smo mi pomalo slijepi i u našim životima često ne vidimo potrebu za pomoći.