Često čovjek u svom životu iskusi patnju. Ona je neizostavni dio njegova života koji ga oblikuje i čini ga onim što jest – čovjekom. Uz životnu patnju najčešće dolaze i padovi. A čovjek ništa ne doživljava tako snažno kao životni pad i ništa mu nije tako teško podnijeti kao odbačenost od ljudi.
Piše: fra Mario Katušić
Svjedoci smo da danas živimo u vremenu u kojemu možemo osjetiti patnju drugoga. Mnogi su ljudi u pandemiji izgubili voljene ili posao kojim su hranili obitelj. Osjetili su snažnu tjeskobu iz koje nisu vidjeli izlaz. Stoga je strah od povezivanja s drugima danas znatno izraženiji nego u bilo kojem drugom vremenu.
Pored toga, u trenutku kad pomislimo da smo navikli podnositi jednu krizu, iznenadi nas druga. Tako nam i rat u Ukrajini svaki dan jasno pokazuje na koje načine i u kolikoj mjeri ljudska zloba može utjecati na živote drugih. Jako je teško živjeti podnoseći takve tragedije. Svakoj osobi, koja je zahvaćena ratom, u ovom vremenu sigurno u ušima odzvanjaju Kristove riječi: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ Stoga, moramo i kao vjernici biti svjesni da i u ovakvim situacijama poput rata znamo biti licemjerni i otežavati jedni drugima onu životnu patnju umjesto da pomažemo nositi križ.
I današnji izvještaj o Kristovoj muci svjedoči o patnji. U njemu saznajemo da oni koji trpe svoj vapaj upućuju Kristu i svoju muku poistovjećuju s Njegovom. Upravo i mi tako pokušajmo svoj život povezati s nadom da u patnji i smrti nismo sami. Osvijestimo sebi da je Krist onaj koji sa nama prolazi baš kroz naše patnje, padove i odbačenosti od svijeta.
Isto tako, Cvjetnicom ulazimo u Veliki tjedan kako bismo u znakovima Velikog tjedna doživjeli prijelaz iz teškoće života u uskrsnuće. Želimo po uzoru na Krista iz patnje, tjeskobe, brige za bolesne u obitelji, nerazumjevanja ući u uskrsnuće života.
Cvjetnica nas na Isusovu primjeru uči da se iz slavljenja može prijeći u razapinjanje. On je sam doživio poniženje od onih koji su ga slavili. Ali Isus ih zbog toga mrzio, nije prokleo svoj život koji mu je Bog darovao. On je, premda je na trenutak posumnjao da Bog nije s njime, prigrlio svoj život pouzdajući se u Boga.
Na isti način i nama uvijek ostaje mogućnost da odbacimo život i posumnjamo u Božju prisutnost. Ali Krist nas uči da nakon patnje dolazi uskrsnuće života. Stoga, ne smijemo izgubiti vjeru kad je teško, kad nam se čini da ne ide onako kako bismo željeli. Nego se, naprotiv, trebamo pouzdati u Boga čak i onda kad je njegova šutnja neizdrživa.
Dakle, ulazeći u Veliki tjedan razmišljajmo o Božjoj prisutnosti u našem životu. Nastojmo odgovoriti na pitanja koja nam se javljaju u patnji. Možemo li ih ipak podnijeti u Božjoj prisutnosti? Jesmo li, uz našu suradnju, spremni povjeriti život Bogu?
