Naslovna Istaknuto Dr. Tomislav Stjepić, dobra duša Napretka i vizionar kakvog Bosna i Hercegovina...

Dr. Tomislav Stjepić, dobra duša Napretka i vizionar kakvog Bosna i Hercegovina treba

598

Kada sam prije nešto više od šest godina čitala jedan razgovor objavljen u Hrvatskom glasniku  s Tomom, kako smo ga svi zvali,  dobrom  dušom Napretka, tada mladim  liječnikom koji je svoju liječničku karijeru započeo na na jednoj od najprestižnijih klinika u Švicarskoj, sjećam se posebnog povoda kojim smo željeli da Tomislav bude u Glasniku. Ne zaboravljajući koliko je njemu HKD Napredak značio kroz odrastanje i školovanje, Tomislav je želio na isti način uzvratiti i pomoći studentima da im u izgradnji njihovih snova i obrazovanju novac nikada ne bude prepreka. Odlučio je stipendirati mlade ljude koji su bili željni znanja. Sjećam se tada Tomine rečenice, za koju smo se Robert Petrović i ja složili da mora ići u naslov:  „Napretkov gen se nalazi duboko u meni i neizbrisiv je.“

„Čini mi se da sam od četvrtog ili petog razreda osnove škole  bio član HKD Napredak Tuzla. Kao najmlađi član tada, bio je to jedan novi, “veliki” svijet  za mene. Sam ulazak u svijet  tambure, svijet glazbe, svijet nastupa i koncerata, na kojima smo uvijek ostavljali zapažen trag. Sve to budi lijepa, prelijepa sjećanja u meni. Divna su to vremena bila.  Zbog toga se osjećam dužnim pokazati i novim generacijama  kako je put Napretka, put nečega lijepoga, nečega u duhovnom i kulturnom smislu uzdižućega. Budućnost će pokazati na što sam mislio“, kaže dr. Tomislav Stjepić za Hrvatski glasnik.

Dr. Tomislav Stjepić je ostao vedra strana HKD Napredak u Tuzli. Uvijek je sve uveseljavao, hrabro kritizirao zemlju u kojoj živi, žaleći što ovako lijepa zemlja pod krinkom politike gubi svoj sjaj i nemilosrdno pušta mlade snage da je napuštaju. Svaka njegova kritika bila je na mjestu, jer su bile argumentirane, a i vidjelo se da se unutar sebe bori da ne napusti Bosnu i Hercegovinu, Tuzlu gdje je odrastao i svoje Morančane koje je neizmjerno volio.

Tomislav Stjepić je još kao student Medicinskog fakulteta Univerziteta u Tuzli sudjelovao u brojnim znanstvenim i istraživačkim projektima u kojima je zajedno sa svojim kolegama bilježio zapažene rezultate. No, kada je Tomo završio doktorski studij u njegovom gradu nije bilo mjesta za njega. Svoj prvi liječnički angažman je imao u Brčko Distriktu, a nakon toga u Odžaku gdje je ostao tri godine.

Nakon Odžaka dr. Stjepić odlazi u Švicarsku gdje s obitelji, suprugom i dvoje djece živi već osam godina.

„Tada je bilo nekoliko čimbenika koji su utjecali na donošenje takve moje odluke. Ukratko, tada je to bio problem sa nemogućnosti zaposlenja u mom rodnom gradu, dobivanja specijalizacije, ali na kraju krajeva kompletna gospodarska i politička situacija. Mnogo je ljudi iz moje struke otišlo i prije, a i poslije mene u inozemstvo. Večina je dobila bolje mogućnosti za napredovanje u karijeri, te stabilan zivot“, kaže nam dr. Stjepić.

Dolaskom u Švicarsku Tomislav je promijenio nekoliko radnih mjesta. Naime prema nekom nepisanom pravilu specijalizanti uvijek počinju u manjim bolnicama (B i/ili C bolnice), a onda se prelazi u velike bolničke centre ili klinike (takozvane A bolnice) u kojima se specijalizacija i privodi kraju. Donedavno je radio u najvećoj bolnici u kantonu St. Gallen kojoj gravitiraju i 3 susjedna Kantona (Thurgau, Appenzell Ausserrhoden i Appenzel Innenrhoden) te Lichtenstein, što otprilike odgovara populaciji od oko 1 milijun stanovnika. U tu bolnicu se trenutačno ulaže 1 milijarda franaka, što samo po sebi govori o koliko bitnom centru se radi, a gdje je liječio naš dr. Tomislav Stjepić.

„Ipak  zbog želje da s obitelji provodim više vremena, prešao sam u jednu privatnu instituciju i jako sam zadovoljan. Teško je reći bih li dobio takvu priliku u BiH. Možda bih dobio šansu raditi u velikoj instituciji, kakva je UKC Tuzla. No, zbog cjelokupne situacije, gdje se u našoj domovini premalo ulaže u zdravstvo (skoro nikako), vjerojatno ne bih dobio sličnu priliku, kao što sam je dobio ovdje gdje sam sada“, kaže nam.

Na naše pitanje, nedostaje li mu Bosna i Hercegovina, Tomo nam kaže:

„Naravno! To je moja domovina i uvijek će mi nedostajati. Ovdje će se sigurno naći netko i pomisliti ili prokomentirati: “Pa, zašto se ne vratiš?”. Vjerujem kako trenutno više mogu pomoći domovini iz inozemstva, nego da sam u njoj. Komplicirano ili ne za shvatiti, ali je tako.“

O mnogim temama smo razgovarali, ali me je ovaj prethodni Tomin odgovor ponukao da zajedno razgovaramo i o činjenici da našu zemlju i dalje masovno napušta na tisuće mladih ljudi pa čak i cijele obitelji odlaze. Ovaj problem traje već dugi niz godina, a ništa se sustavno ne mijenja. Stanje je sve gore.

„Svi mi znamo gdje je problem, no, malo što se mijenja. Ljudi se odlučuju otići, jer su umorni od svakodnevnice, a najvećim dijelom jer žele osigurati sebi i potomstvu bolju budućnost. Narod svake zemlje ili države ima veliku moć. No, za bilo kakvu sustavnu promjenu je potreban jedinstven narod s jasnim ciljem. Nema “torova”, nema stavljanja osobnih interesa ispred sveopćih. Ja ne komentiram rado trenutnu situaciju, osobito političku, u našoj domovini. Nekako si više ne dajem to za pravo. Ipak ja nisam tu i mislim da nije u redu ikome “pametovati” iz inozemstva. Svatko od nas ima mozak i najjače “oružje” u ruci, olovku te izbore“, istaknuo je Stjepić za Hrvatski glasnik.

Ni put dr. Tomislava Stjepića prema razvijenim europskim zemljama nije bio nimalo jednostavan, jer sve se  mora dvostruko ili trostruko dokazati ili pokazati i tek onda počneš sticati povjerenje.

„Ali, tko god radi i trudi se, što zasigurno neće proći neopaženo, bude i nagrađen.“

Zanimljivo je da mi vrlo često zapadnoeuropske razvijene zemlje hvalimo zbog izgrađene socijalne politike. No, ključno je pitanje jesu li sve te bogate zemlje senzibilne prema mladim obiteljima.

„To je dobro pitanje!  Po mom mišljenju, govorim za Švicarsku i nisu baš  mnogo osjetljive. Ali, to je moje osobno mišljenje. Vjerojatno ima drugih koji ne misle tako. Na primjer, u cijelom našem, ex-YU,  regionu trudnica nakon poroda ima ili bi trebala imati  godinu dana  trudnički dopust. Ovdje to nije slučaj, tako da ih većina ima samo dva  mjeseca trudnički dopust. Iz tog razloga se relativno dosta žena ne odlučuje na zasnivanje obitelji. Razlog tome je vjerojatno i dugo radno vrijeme, osobito u medicinskim krugovima, tako da mnoge liječnice i mnogi liječnici odlučuju na život bez djece. Ali, svatko ima svoje prioritete i ako ima zelje, ima i rezultata.”

Važno je, smatra Tomislav, a vraćamo se na početak našeg razgovora, da se mladi ljudi uključe kao volonteri u Napredak, jer ovo društvo itekako pomaže školarcima i studentima da dođu do ciljeva, posebice kroz stipendije, volontiranje i mogućnosti nadogradnje obrazovanja. On se rado prisjeća tih godina odrastanja uz Napredak.

„Napretkova stipendija je u to vrijeme  za mene je bila “šestica una lotu”. Mnogo mi je značila ta stipendija.  Nisu tu ogromni novci bili, ali svakome studentu su na svoj način bili itekako veliki. Većina kolega sa studija će se pronaći u tome, vjerujem. Tko god je u mogućnosti pomoći drugoga, a večina nas jeste, sigurno se neće osjećati loše. Time činimo dobra djela, time činimo dobro i vraćamo dug onome tko nas je zadužio kada je nama trebalo“, poručuje dr. Tomislav Stjepić.

Ljudi poput  dr. Tomislava, obrazovani vizionari koji nižu uspjehe, nedostaju Bosni i Hercegovini. Dok razgovaramo, Tomo kaže da često sanja i zamišlja BiH kao uspješnu zemlju poput Švicarske, a koja bi mogla imati takvu perspektivu. No, kako će se sve odvijati ovisi od svih, onih koji su ostali kao i onih koji su vani. Sve je do zdravog razuma i do ljubavi prema domovini.  Život nije jednostavan nikome, ali može biti lijep ukoliko ga takvim budemo stvarali, a i domovina može biti ugodna za živjeti ukoliko cijelo društvo tako odluči.

Mnogo bismo još, Tomo i ja, razgovarali o perspektivama, budućnosti, mogućnostima i ljepotama.

Maja Nikolić