Naslovna Kolumna Čemu nas uče prirodne katastrofe?

Čemu nas uče prirodne katastrofe?

97

Jedna od intenzivnijih i turbulentnijih godina u novijoj povijesti bliži se kraju. U ovom kratkom tekstu hoću podcrtati razloge zašto je, ipak, ne smijemo zaboraviti

Jasmin Hasanović, Prometej.ba

Kao da globalna pandemija, sa svim svojim posljedicama o kojima je bilo dovoljno – ako ne i isuviše dovoljno – rasprave, nije bila dovoljna, 2020. godina će u svojim posljednjim danima na južnoslavenskim prostorima ostati upamćena po razornim zemljotresima koji su pogodili Hrvatsku. Virtuelne empatije i izljevi solidarnosti te eutanizirajuća nadanja da,  trebamo što prije zaboraviti 2020. godinu, brzo su preplavili društvene mreže. I, svakako da su oni simbolično važni. U njihovoj suštini nisu samo banalne poruke nadanja, već i izrazito politički činovi koji unutar virtualne datosti socijaliziraju društvo duž nekih novih koordinata. No, izađemo li iz teorijskog, pitanje je da li to, tek tako, možemo kazati onima koji su u prošlojj godini (ili bilo kojoj drugoj) ostali bez svog doma, posla, ili u krajnjem slučaju, nekoga bližnjeg?

Niti će 2021. godina biti bolja, niti će 2020. biti moguće zaboraviti. Naprotiv, ne bi ni trebalo. Zaboravljanje i potiskivanje posljedica koje proživljavamo, te nadanje lišeno materijalnih okolnosti, prije da nas otupljuje da preventivno razmišljamo u pravcu anticipacije krize i društvene reakcije na nju. Sa COVID-om vidjeli smo na koji način ona danas funkcionira – u fokusu nije bilo spašavanje društva koliko tržišnog i bankarskog sektora, do te mjere da je omogućilo još veća bogaćenja – globalna, kao i lokalna. Ne samo da se od vapaja malih poduzetnika velikih apetita glas radnika nije mogao ni čuti, već i duboka povezanost između političkih aktera i privrednih subjekata onemogućava bilo kakvu kritiku uslova rada i odsustva radničkih prava sa kojima se radnici suočavaju – od nedostatka sindikalnog djelovanja, preko opće nesigurnosti na radu.[1]

I dok se spašavanje kapitala dešavalo usvajanjem tzv. korona zakona na Federalnoj razini, uz izdvajanje 500 miliona KM budžetskog novca za njegovu primjenu, istovremeno se u komercijalnim bankama nalazi(lo) 12,89 milijardi KM ušteđevine! Uz podatke Centralne banke Bosne i Hercegovine s kraja septembra 2019. o povećanju štednje, očito je kako bogata manjina drži značajan udio novca u svojim rukama. Time se ogoljeva sistematska pozadina nejednakosti, vidljiva u nesrazmjernosti prosječnih radničkih plata sa visinom dobiti najvećih kompanija u Bosni i Hercegovini. I to su samo oni javnosti dostupni podaci. Pitanje preraspodjele postaje ključno političko pitanje, do te mjere da i sam MMF predlaže da bi zbog sve veće nejednakosti države trebale razmotriti mogućnost povećavanja poreza bogatima.

Poplava privatnog i urušavanje javnog

Nejednakost se ne manifestira samo u pitanju novca, već i mogućnosti pristupa određenim materijalnim resursima. Na mikroprimjeru obrazovanja u doba pandemije mogla se vidjeti nejednakost u pristupu tehnološkoj, informacijsko-komunikacijskoj opremi. Derogacija javnih dobara tržišnom logikom ponajbolje (i najtragičnije) manifestirana je kroz zdravstvo – komercijalizacija zdravstva da proizvodi za tržište a ne za potrebe dovela je do globalne individualne odgovornosti za vlastito i tuđe zdravlje. Globalna samoizolacija ostala je jedinom mjerom koja se nudi, pri čemu ostati kući nije ništa drugo do najperverznija epizoda bespoštednog individualizma kao povika čijom se glasnošću prikriva sistemski problem degradacije javnog zdravstva u ime komercijalnih interesa. Uostalom, ono je napušteno u onom trenutku u kojem se to pokazalo štetnim za tržište. Pa i po cijenu javnog zdravlja.

Pitanje sigurnosti je, iznova, propitano najmanje dva puta i u lokaliziranom prostoru – prvim većim zemljotresom u Zagrebu iz marta – sa magnitudom od 5.5, te serije onih drugih kod Petrinje sa magnitudom od 6.3 u  dva dana. Prema onome što se moglo čuti od stanovnika Zagreba i Petrinje, ali i vidjeti iz medijskih priloga, činjenica je da i devet mjeseci nakon prvog zemljotresa u slučaju Zagreba ništa od javnih službi nije unaprijeđeno, a od javne infrastrukture popravljeno – trošne zgrade i dalje su se urušavale, dok se istovremeno pompezno najavljuje otvaranje moderne žičare na Sljemenu kao grandioznog i historijskog projekta Grada Zagreba. Pitanje infrastrukture u slučaju Petrinje još je i tragičnije. Ukoliko svemu tome dodamo i neefikasnost i slabu opremljenost javnih službi – da, u jednoj državi koja jeste članica mitskog EU-toposa kojem težimo i u kojem će Bosna i Hercegovina da „pronađe svoj smiraj“ – pitanje prirodnih nepogoda dobija jedan dublji i širi, sistemski, pa ako hoćete, ideološki kontekst.

Posljedice urušavanja javnog – zanemarivanja i ignoriranja javnih službi, te zapostavljanja javnih radova nauštrb privatnih interesa, bilo partijskih, etničkih ili tržišnih, uz saučesništvo vlasti, ne smiju biti zaboravljeni sa ovom, prošlom, ili bilo kojom drugom godinom. Prirodne katastrofe samo nas podsjećaju koliko je važno ulaganje u javno dostupne sisteme zdravstva, obrazovanja i sigurnosti u najširem smislu (službe civilne zaštite, vatrogasci…). One, jednako, pokazuju i disparitet između strategija vlasti i potreba društva, kao i onog dijela društva koje u takvim okolnostima ima potrebu da se solidariše – bilo prinudno, ostajanjem u kući ili dobrovoljnom pružanju pomoći stradalima u nekoj od prirodnih nesreća. No, ma koliko takva solidarnost bila značajna, ona ne može biti dugoročna mjera. Naprotiv, navikavanje društva na solidarnost kao takvu, zapravo ga pasivizira u traženju sistemskih rješenja. Jednako, ono zbog sve većih društvenih problema, njihovog usložnjavanja i izazova ne može odgovoriti svim potrebama sa kojima se suočava. Ma koliko mi SMS poruka za liječenje poslali, skupili odjeće ljudima u potrebi ili javnih kuhinja otvorili – sistemski problem koji tome doprinosi – ostaje.