Na Zapadnom Balkanu komunitarističke politike i raspodjela moći na kvantitativno male, ali zato vrlo glasne, isključive i „ubojite“ nacionalizme skoro plemenskoga tipa ne samo da paraliziraju integracijske procese prema EU i NATO, nego bazično onemogućavaju demokratske procese i interni konsenzus oko najbanalnijih reformi praktičnih zakona, krenuvši od izbornoga zakonodavstva do složenijih procesa koji bi omogućili vladavinu prava
Piše: Franjo Ninić
„Članstvom u Europskoj uniji, granice između država članica postaju manje značajne, što pruža širi prostor za suživot raznovrsnih nacionalnih identiteta“, stoji u zaključku zajedničke „Deklaracije iz Brda 2021“, koju su potpisali lideri zemalja Zapadnoga Balkana okupljeni 17. svibnja 2021. u Brdu kod Kranja prigodom 10. obljetnice tzv. „Brdo-Brijuni procesa“, regionalne inicijative Slovenije i Hrvatske koja okuplja političke vođe zemalja Zapadnoga Balkana (BiH, Srbija, Kosovo, Crna Gora i Sjeverna Makedonija, uz domaćine Sloveniju i Hrvatsku).
Ova „Deklaracija“ je produkt prilično mučnoga kompromisa regionalnih lidera i njezin cilj je bio, prema riječima Zorana Milanovića i Boruta Pahora, ponajprije ukazati Europskoj uniji da prostor ZB-a treba gledati u geopolitičkom smislu kao na „zajednički prostor“ sa specifičnostima svake države aspirantice na članstvo. EU sa svoje strane mora ubrzati proces integracija ovoga cjelokupnoga prostora, a sve zemlje pozvanesu na ispunjavanje uvjeta da bi postale dio zajedničke europske priče.
Rečenica citirana na početku najznačajnija je u cijelom kratkom dokumentu iz nekoliko razloga.
Prvo,zato što kao nerelevantnu i politički beznačajnu obesmišljava sveopću histeriju oko famoznih „non-papera“ u kojima se navodno prekrajaju granice Bosne i Hercegovine i Kosova, a što je zadnje vrijeme vidno opterećivalo regionalnu suradnju i integracijske procese. Znakovita je i šutnja Željka Komšića, vatrenoga „branioca Bosne“ od podjela i uplitanja Srbije i Hrvatske u „unutarnja pitanja BiH“. Ni dvojica drugih članova Predsjedništva nažalost nisu ni po kojemu pitanju važnom za regiju dali suvisliju izjavu ili koherentan stav, osim što je, nagađaju novinari, Džaferović sve, pa i unutarnje probleme BiH, fakturirao susjedima i komšijama, a Dodik „rješavao“ za njega i BiH nepotrebno kosovsko pitanje.
Drugo, zbog pristupa EU sadašnje državne, a kod nas u BiH su one i nacionalne, kulturalne i civilizacijske granice, postat će „manje značajne“ za suživot, kako stoji u Deklaraciji, „raznovrsnih nacionalnih identiteta“. Identitarni sukobi su na Zapadnom Balkanu zapravo korijen i uzrok svih drugih sukoba i problema. Komunitarističke politike i raspodjela moći na kvantitativno male, ali zato vrlo glasne, isključive i „ubojite“ nacionalizme skoro plemenskoga tipa ne samo da paraliziraju integracijske procese prema EU i NATO, nego bazično onemogućavaju demokratske procese i interni konsenzus oko najbanalnijih reformi praktičnih zakona, krenuvši od izbornoga zakonodavstva do složenijih procesa koji bi omogućili vladavinu prava. Od ključne je važnosti što je ovu problematiku barem marginalno tematizira ova „Deklaracija iz Brda 2021“. Koliko će to postati tema ili zadatak političara iz BiH, ostaje da vidimo u sad već ovoj predizbornoj godini kod nas.
I treće, najvažnije zapravo, dokument u euroatlantskim integracijama cijele regije i svake države ponaosob prepoznaje plodno tlo za „suživot“ različitih nacionalnih, kulturalnih, religijskih i inih kod nas posvađanih identiteta. U doba još aktualne pandemije koronavirusa, u vremenu pojačanih kontrola granica, kako geografskih tako i mentalnih, i vidne europske nesolidarnosti u raspodjeli cjepiva na prostor Zapadnoga Balkana te u situaciji kad ovaj prostor postaje sve više battlefield geopolitičkih silnica Zapada i Rusije, izuzetno je važno da jedan zajednički, regionalno fundiran politički dokument poziva na suživot i relativizaciju granica svake vrste. Ukoliko bi na tome polju „Brdo-Brijuni proces“ uspio približiti i koordinirati stavove i isključivosti malih balkanskih nacionalizama, moglo bi ga se proglasiti ne samo uspješnom integracijskom i regionalnom političkom inicijativom, nego i dobrom platformom za početak obnove nečega što se u teoriji naziva „etički napunjenom politikom“ (M. Arnold).
