Piše: fra Mijo Ljubos
Danas se u Crkvi slavi svetkovina Svih Svetih. Taj dan je proslava svih poznatih i nepoznatih junaka naše Crkve, svetaca čija imena čitamo u kalendaru ili čujemo u crkvama, ljudi niskog i visokog društvenog porijekla. Isto tako, to je proslava i svih onih nepoznatih, neznanih i od svijeta zaboravljenih koje je proslavio Gospodin. Za njihov kršćanski život, tzv. svet život, kako znamo reći ovdje na zemlji, Bog ih je nagradio vječnim životom. Svim tim Svetima molimo se i tražimo njihov zagovor kod Boga, iako su i oni svi bili obični ljudi. U Svetom Pismu čitamo kako smo svi pozvani na svetost, a ipak sami za sebe kažemo kako nismo sveci.
Svatko od nas je pozvan biti svet. Nema nigdje na svijetu nikakve posebne tvornice svetaca. Svet je svatko ako to posebno hoće i svatko bi to morao htjeti. Tko se to od nas još ne uznemiri kada mu drugi kaže da je svetac. Odmah se počnemo braniti i govoriti kako smo mi daleko od svetaca i kako nismo sveci. Ili možda još češća pojava: koliko smo puta čuli prigovor da se netko pravi svetac. No, Božji zahtjev da se bude svetim i dalje ostaje.
Današnja nas svetkovina zaustavlja i poziva na preispitivanje svojih mjera i kriterija svetosti i dobrote, svojih ideala i uzora. Da se upitamo tko su Božji ljudi danas? Ne čini li se da živimo u vremenu odsutnosti pravih uzora i da su nam uzori upravo oni koji su suprotni ljudima iz Isusovih blaženstava: bogati, agresivci i silnici, ljudi lišeni pravednosti, iskvareni i lukavci čije je srce nečisto. Licemjerni; uzori su nam nemilosrdni koji pogrđuju i progone nevinu Božju djecu, i to često s “Božjom” voljom i “Božjim” imenom na usnama. Nisu li sveci koje danas častimo različiti od naših uzora, od naših današnjih vođa?
Tko su to onda sveci? Sveci su oni koji žive u skladu s Isusovim blaženstvima. To su oni koji, iako su u oskudici, nisu pokleknuli; oni koji su rastuženi iz raznih razloga: zbog bolesti, gubitka, neuspjeha…, ali zato nisu ogorčeni, nisu zlopamtila ni osvetoljubivi; oni koji su krotki, ali nisu slijepi poslušnici; oni koji su čisti srcem, bez unutarnjeg licemjerja i ne kaju se zbog svoje dosljednosti; oni koji su milosrdni, ali zbog toga nisu oholi; oni koji su gladni i žedni pravde i pritom se ne sažalijevaju nad sobom, nego su osjetljivi i bore se za pravdu drugih; oni koji su krivo optuživani, pogrđivani i proganjani u svojim zajednicama zbog evanđelja i Isusa te ih kao takve potvaraju za nevjernike i izrode i uza sve to ne gaje mržnje, nego vedrinom slijede Isusa.
Još konkretnije, npr. to su mladi koji se iskreno spremaju za kršćanski život ozbiljnim radom i učenjem zajedno s Gospodinom, zatim odgojem i samoodgojem, a ne rasipaju mladost po putevima grijeha. To su supružnici koji zaboravljaju sebe te žive i žrtvuju se jedno za drugo, za svoju djecu i svoje bližnje. Iako ih je malo, to su ljudi iz sfere javnog života koji zgrću blago na nebu, a ne na zemlji. To su svećenici koji su obećali pred Bogom i ljudima da će biti tu da služe i slijede „Evanđelje našega Gospodina Isusa Krista“…
Današnji kršćanin ili možda bolje rečeno polukršćanin, hoće život bez žrtvovanja i odricanja, bez križa i Krista. Njegova su blaženstva: život uživanja, punih čaša, suludog veselja. No, Krist nas upozorava da takav život vodi u sigurnu smrt, u nepopravljivu nesreću; da lud život završava ludo. Naš dobitak: čast, novac, uživanja – kaže Isus gubitak je. Naš gubitak: odricanje, križevi, nevolje – vječni je dobitak kaže Krist.
Biti svet – to je uzvišen i težak zadatak od kojega se ne smije olako bježati.
Biti kršćanin u pravom i punom smislu riječi, ići za Kristom, izvršiti svoje dužnosti te potpuno i do kraja biti spreman na svako odricanje i žrtvu.
Zalog svetosti nije malen. U Knjizi Otkrivenja čitamo da su to velike nevolje. Valja svladati put velikih nevolja. A velike nevolje ne treba uopće tražiti, one su neizbježna pratnja velikog i uzvišenog cilja: biti Isusovim učenikom, biti svet čovjek. Na koncu nastojati biti svet znači: živjeti svaki dan sa svojim križem na ramenima noseći teret života sa svojim Bogom u srcu.
Svih ljudi, koji su upravo tako živjeli, danas se spominjemo, njima zahvaljujemo i pomoću njih častimo Boga Oca Svih Svetih.
