Ana Kotur -Erkić, pravnica, novinarka i aktivistica koju su UNICEF u Bosni i Hercegovini i Delegacija Europske unije u BiH proglasili šampionkom inkluzije, u povodu Međunarodnog dana osoba s invaliditetom za Hrvatski glasnik kaže da bosanskohercegovačko društvo robuje predrasudama – što je još niže od spoznaje da predrasude već ima, jer ih često ne želi ni mijenjati.
Ana Kotur- Erkić diplomirana je pravnica, a završila je i menadžment ljudskih resursa u Sarajevu, a trenutačno je na Master studijama u Beogradu. Govori nekoliko stranih jezika, dobitnica je sedam UN-ovih nagrada, dobitnica je nagrade Srđan Aleksić za izvještavanje o marginaliziranim skupinama ljudi, te dobitnica plakete mladih Grada Banjaluka. Njena svakodnevna borba za prava djece s poteškoćama u razvoju njoj je najvažnija kako bi izrasli u ravnoprave građane ove zemlje i kako ne bi osjetili što znači biti žrtva bosanskohercegovačkog sustava, ali i diskriminacije.
Razgovarala: Maja Nikolić
HG: Ana, braniteljica si ljudskih prava, a i sama se suočavaš s diskriminacijom. Kako izgleda tvoja borba s vjetrenjačama?
Kotur-Erkić: Poziv, jer je to mnogo više od posla, braniteljice ljudskih prava – nisam birala, koliko je on izabrao mene. Život s druge strane, margine društva – ostavi samo dvije opcije – utopiti se u nepripadanju ili raditi sve da margina ne bude jedino s čim će se drugi ljdi suočiti. Kao pravnica, na diskriminaciju nisam mogla pristati, što nekad ima visoku cijenu u društvu koje je naučilo da jedna strana nužno bude puna heroja i dobrih, a druga negativaca i loših. U praksi, istina je negdje na pola puta – svi smo mi dobri koliko su nam dobri postupci.
Na Međunarodni dan osoba s invaliditetom, ne bih mogla naći bolji izraz od borbe s vjetrenjačama. Nažalost, većina inicijativa koje sam uputila nadležnim institucijama još uvijek čeka neke povoljnije političke momente, a svakodnevno stižu informacije da se dešava nekoliko vrlo površnih, populističkih izmjena prvane regulative. Ljudska prava u ovoj zemlji jesu neki zamišljeni entitet s kojim običan čojek nema puno doticaja, a s druge strane, baš ljudska prava bi morala biti polazište svega onoga što jesmo. I od toga ne bih odustajala, ma koliko se čvor u trbuhu stvarao kad zapnem na nekom od izazova.
HG: Čini se da je i odnos društva i dalje surov prema osobama s invaliditetom. Što misliš, zašto je to tako?
Kotur-Erkić: Bosanskohercegovačko društvo, kao i većina susjednih zemalja, invaliditet prihvati do neke zamišljene crte – ok su nam osobe u kolicima, sve dok s njima ne dijelimo životni prostor ili intimu, o su nam i osobe koje ne vide, dok ne moraju da rade, osobe koje ne čuju ne želimo vidjeti, a priča o intelektualnim teškoćama ne seže dalje od priče o dobroti osoba s Donom sindromom, a ključna pitanja nisu riješena.
Robujemo predrasudama – što je još niže od spoznaje da predrasude imamo, jer ih često ne želimo ni mijenjati. Iz nepoznavanja teme invaliditeta i ostavljanja svega što to donosi iza zatvorenih vrata naših domova ili specijaliziranih institucija nastaje i odnos društva u cjelini – dobro je da ne tražimo više, a ukoliko zatražimo dostojanstven pristup svemu što nas okružuje, javlja se veliki otpor zajednice.
Ovdje je ključno – promjena počinje na vlastitom primjeru, od malih nogu – ukoliko pozivamo dijete s teškoćama na rođendan kao slavljenici, a kao roditelji komuniciramo s roditeljima djeteta sa željom da razumijemo šta je najbolje za dijete, veće su šanse da rastemo skupa. Za to je potrebno malo hrabrosti i otvoren um za drugačije. Ukoliko učeniku u razredu pomognemo napisati zadaću ili dodatno objasnimo gradivo, a kao učitelji – djecu učimo pomaganju drugom i empatiji, veće su šanse da kao odrasli ljudi postanemo nit potrebne promjene koja ne završi – s krajem nekog projekta.
HG: Kada govorimo o institucijama u BiH, poštuju li se uopće Konvencije o pravima?
Kotur-Erkić: Najbolje bih ovo mogla ilustrirati kroz činjenicu da Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice još uvijek nije sačinilo podnesak prema UN Komitetu za prava osoba s invaliditetom, koje je bilo dužno dostaviti, kao periodično izvješće do četvrtog mjeseca ove godine, kao i da još uvijek nije formirano Vijeće za osobe s invaliditetom, koje djeluje pri ovom ministarstvu, a mandat prethodnog saziva je istekao prije godinu dana.
Drugo mjesto ponosno zauzima Ombudsman za ljudska prava, koji nema uposlenu nijednu osobu s invaliditetom, iako to entitetski zakoni nalažu u sličnom obliku. Ako shvatimo da su ovo dvije ključne institucije koje bi se morale baviti ljudskim pravima i poštivanjem istih u državi, jasan je i odgovor.
HG: Djeca s poteškoćama suočena su u pandemiji s posebnim izazovima. Gotovo da im nije ništa prilagođeno…
Kotur-Erkić: Djeca s poteškoćama suočena su s nespremnošću odraslih da njihova prava brane u svim oklnostima, a posebno – kad okruženje ne ide na ruku. Obrazovanje za djecu s poteškoćama, za koje se gotovo isključivo vezuje pojam inkluzije, zapinjalo je na mnogim preprekama, a sad mi se čini da je sjelo negdje po strani i da čeka da svi i sve drugo prođe pokraj njega, slikovito. Minimum prilagodbe za djecu s poteškoćama više nije prisutan, jer su asistenti u nastavi obično upošljavani po ugovorima koji ne znače i radni odnos, materijali i tehnologije nisu bile pristupačne za djecu sa oštećenjima vida ili sluha, a evo – dešava se i da nastava kakva jeste – online i uz korištenje aplikacija nikako nije prilagođena djeci su intelektualnim teškoćama, pogotovo djeci s autizmom.
Ako uzmemo da je i stručni rad s djecom s poteškoćama, onaj dio angažmana stručnjaka koji se odvija uz obrazovni proces ili izvan njega, u najvećem dijelu – van funkcije, bojim se da samo čekamo kad će dostignuti rezultati pasti u vodu.Rehabilitacija, također – gubi bitku s vremenom koje iščekujemo – da pandemija prođe.
HG: Što tebi danas najteže pada u borbi za prava djece s poteškoćama?
Kotur-Erkić: Ima tih dana kad mislim da smo napravili, kao društvo u cjelini, vrlo velike stvari, jer – i jedan život koji smo promijenili, obranjena prava jednog djeteta su velika, ali me svaki put iznova dotuče činjenica da svaki korak naprijed nije rezultat uspostave trajnih kapaciteta institucija, već angažmana i osjećaja osobe koja obavlja određeni posao u instituciji. Tako se dostignuto lako uruši, a svako dijete koje se suoči sa zidom pred instutucijama, proživi traumu.
U konačnici, najviše boli spoznaja da postoje djeca koja još uvijek nisu dobila – jednake prilike, jer ono što jesu, nije prepoznato kao potencijal, nego kao oštećenje koje treba popraviti. A zapravo – samo društvo treba popravljati, s djecom je baš sve – savim ok, čak i kad imaju poteškoće.
HG: Koliko treba treba još proći vremena da bosanskohercegovačko društvo shvati da među osobama s invaliditetom ima mnogo uspješnih ljudi i da su vrlo često oni ti koji nas jačaju svojom pozitivnošću i voljom za životom?
Kotur-Erkić: Svijest građana treba svaki dan buditi, na način da se suživot s osobama s invaliditetom ne završava na činjenici da populacija iz koje ja dolazim, bude samo za divljenje. Lijepo je da svi zajedno kažemo koliko je prepreka za osobe s invaliditetom do uobičajenih životnih pobjeda i zadataka i da otkrijemo način na koji se one mogu riješiti, ali – nikad ne treba zaboraviti da su to dijelovi maratona i da nakon svake od etapa, nama ponovo zatreba pomoć i oslonac. Baš u tim, iznova postavljenim startnim pozicijama – građani mogu biti ključ i odgovor – jer su prethodno već vidjeli koliko možemo. I ne treba živjeti u iluziji – svi mi možemo vlastitim primjerom i radom u onome što nas se tiče ili gdje možemo nešto učiniti – mijenjati perspektivu.
