Naslovna Kolumna Ana Kotur-Erkić o polažuju osoba s invaliditetom u procedurama zapošljavanja

Ana Kotur-Erkić o polažuju osoba s invaliditetom u procedurama zapošljavanja

147

Ana Kotur- Erkić diplomirana je pravnica, a završila je i menadžment ljudskih resursa u Sarajevu, a trenutačno je na Master studijama u Beogradu. Govori nekoliko stranih jezika, dobitnica je sedam UN-ovih nagrada, dobitnica je nagrade Srđan Aleksić za izvještavanje o marginaliziranim skupinama ljudi, te dobitnica plakete mladih Grada Banjaluka. Njena svakodnevna borba za prava djece s poteškoćama u razvoju njoj je najvažnija kako bi izrasli u ravnoprave građane ove zemlje i kako ne bi osjetili što znači biti žrtva bosanskohercegovačkog sustava, ali i diskriminacije. Danas se na svom facebook profilu osvrnula i na položaj osoba s invaliditetom u procedurama zapošljavanja u Brčko Distriktu:

Od trena kad sam počela da se prijavljujem na oglašene poslove u Brčkom, pratim položaj osoba s invaliditetom u procedurama zapošljavanja.
Prvo, konačno je u izradi nacrt Zakona o zapošljavanju osoba s invaliditetom, za što ne mogu dovoljno reći hvala ljudima koji su inicijativu prepoznali. Završiće se i to i biće to dan kad ću se prvi put “poroditi”.
Drugo, niti jedan akt ne prepoznaje invaliditet civilnog uzroka, kao fenomen – niti pravilnik, niti obrazac prijave, a posljedično ni proces.
Treće, praksa je poseban alpinizam po izdržljivosti. Da bih izašla iz kuće i došla na testiranje, koje je 150m od stana, treba da se dogodi sljedeće:
– da muž kasni na posao i da, čim ispuni zakonom i nižim aktima predviđeno, ide na disciplinski – jer do petka samo imam tri testiranja ili da
– nađem nekog da bi me odveo do zgrade gdje vrše testiranje, sačekao, odveo na usmeni, sačekao, vratio kući.
Ta osoba gubi minimum 3h, ukoliko je isti dan i usmeni, nije plaćena, ne radi posao kojim bi sebi zaradila i tako u nedogled.
Jutros sam uspjela, ali ne znam koliko ću još puta uspjeti. Ne želim testirati prijateljstva, rodbinske odnose i slično. Ne mogu. Nije ljudski ni dobro po odnos.
Na svom aktivističkom putu sam se mnogo gluposti načitala o “posebnim potrebama”, ali je ubjedljivo najveća bila da asistenciju obavljaju ili bi trebali obavljati roditelji, braća, sestre, muž, žena…
Prosto, invaliditet je društvena situacija, pa traži i ozbiljan društveni angažman. Ne leđa meni ili bilo komu drugom najbližih dok ne puknu.
Do sad se sva testiranja obavljaše na nepristupačnim lokacijama, na prvom spratu zgrade bez lifta i s rampom na ulazu ili na trećem spratu zgrade bez lifta, na što sam upozoravala, javno pojašnjavala – bez uspjeha.
Znam bar dvije lokacije koje su pristupačnije – amfiteatar na prizemlju prve zgrade i sala koju, čini mi se, koriste za policijsku ljetnu školu.
Usmeni je u zgradi u kojoj nema šanse da se kreće korisnik/ca kolica.
Da ne vidim ili ne čujem, ne mogu ni da zamislim na šta bi ovaj cirkus ličio.
O šuškanjima o izabranim kandidatima u procesu, nekom drugom prilikom.
Odoh da skupim komadiće dostojanstva, ili onoga što je od njega ostalo.
Fizički se već oporavim, i otpetljam čvor u stomaku koji nastaje od pogleda na snijeg.
Ali nedostatak dostojanstva usljed nejednakih mogućnosti i bivanja pobjednicom u suludim disciplinama penjanja po sopstvenoj snazi – ne bih poželjela baš nikome.
Od toga se ne oporavlja.
Jedino je gore što sve NVO koje “zastupaju” prava OSI u ovom gradu ništa ne rade po pitanju realnih situacija s kojima živimo.
I tako je najbitnije čekati da se pojavi osoba koja bi svoja leđa donirala za to, kao da ih dovoljno puta nije lomila.