Knjiga „Namaste kažem“ autorice Enisa Alibalić, istaknute novinarke i spisatljice zvanično je u četvrtak predstavljena u Bosanskom kulturnom centru u Tuzli. Knjiga je ovo, koja nas podsjeća na naš unutarnji životni hod kroz svakodnevicu, pun mudrosti, duhovnosti. Enisa Alibalić, pred samu promociju knjige za Hrvatski glasnik govori o svom spisateljskom radu, kaže da su njeni zapisi nastajali, prije svega iz jednog revolta jer je i sama doživjela nepravdu. „Ali kako je vrijeme odmicalo, fasciniralo me s druge strane koliko dobri ljudi mogu biti, moralni i ispravni i s treće, najvažnije strane sa koliko ljubavi, podrške i poštovanja sam okružena.“
Razgovarala: Maja Nikolić
HG: Dugo već čekamo da „Namaste kažem“ držimo u rukama. Knjiga je ugledala svjetlo dana. Kakva su osjećanja?
ALIBALIĆ: Ja se najiskrenije nadam da ima mnogo onih koji su moju knjigu dugo čekali. I još više, nadam se da će biti zadovoljni onime što se nalazi između njenih korica. S obzirom na to da sam neke od tekstova koji se sada nalaze u ovoj knjizi objavljivala na društvenim mrežama mnogi, prvenstveno moji prijatelji su upoznati o kakvom štivu se radi. Upravo oni su i bili prvi inicijatori knjige. Ispunila sam sebi jednu veliku želju. Sve je spremno za tuzlansku promociju, a sada nestrpljivo čekam prve reakcije. Biće mi neobično i jako se tome radujem pratiti kako moje najdublje emocije pretočene u kratke tekstove doživljavaju čitatelji, oni koji ne znaju pozadinu priče i koja će za njih možda imati sasvim drugo značenje od onog koje je imalo meni u vrijeme kada su ti tekstovi nastajali. Mislim da je to najuzbudljivije kod pisanja – kada jednom napišeš nešto i pustiš, a onda to drugi čitaju i tumače na najrazličitije načine. Moje emocije više nisu samo moje, moja priča više nije samo moja, a ono što jeste moje je da pratim put rasta i razvoja knjige, njeno odrastanje i bez očekivanja prihvatim šta mi donese.
HG: Knjiga nam govori o ljudskoj svakodnevici. Hrabro i veoma mudro. Je li bilo teško u vremenu i mjestu gdje živimo, svakodnevno progovarati, kako o ljudskoj surovosti tako i podsvijestiti ljudima da nije sve tako sivo?
ALIBALIĆ: Knjiga govori o mojoj svakodnevnici ili barem onoj koja je bila u vrijeme kada je knjiga nastajala i to ne kroz priče, već kroz doživljaj neke priče. Samo moji najbliži znaju kada i zbog čega je neki tekst nastao. Možda ne baš svaki, ali neke definitivno da. Kada sam objavljivala te tekstove na facebook-u, često sam dobijala komentare u kojima su ljudi tvrdili kako su se pronašli u nekom tekstu, kako im je drago da sam nešto napisala da znaju da nisu sami u svojim tumačenjima onoga što im se dešava, kako im ponekad izgleda kao da ih čitam tako da se u tom smislu zaista može reći da knjiga govori o ljudskoj svakodnevnici i to u onome segmentu koji je zajednički svim ljudima bez obzira na to ko su, gdje žive i u kakvim okolnostima – emotivnom segmentu kojim bojimo svoje živote. Svakom čovjeku se svaki dan desi mnogo malih ili velikih stvari, komuniciramo sa malim ili velikim brojem ljudi, planiramo dane i godine… Kakvo ćemo značenje tome dati, ovisi umnogome od našeg ličnog nivoa percepcije, doživljaja, emocije… Oduvijek me fascinirao taj segment ljudske potrebe da svemu unaprijed da značenje, da sve unaprijed odredi i da, kao po nekom proročanstvu sebi odredi put kojim će ići. Koliko je hrabro i mudro progovoriti iskreno o tome ostavljam čitateljima da prosude. Iako sam svjesna vremena i mjesta u kojem živim, ne mogu reći da mi je bilo teško svakodnevno progovarati o svim temama o kojima jesam progovarala tj. pisala. Ponekad sam, najčešće nakon što je tekst već objavljen, svoju odluku da nešto objavim smatrala nepromišljenom i brzopletom, ali ja kao da nisam imala izbora, niti slobodne volje. Nije bilo teško, jer je ta potreba da se izrazim kroz pisanje bila prejaka. Osjetila sam na vlastitoj koži ljudsku surovost i jednako kao što me fasciniralo da neki ljudi s tim žive kao sa najispravnijim izborom na svijetu, fasciniralo me s druge strane koliko dobri ljudi mogu biti, moralni i ispravni i s treće, najvažnije strane sa koliko ljubavi, podrške i poštovanja sam okružena. Sve je to, zapravo, potrebno da sagledamo život, ljude kojima smo okruženi, ono što nam se dešava i najvažnije sami sebe. Godinama nakon što sam prošla kroz jedan izuzetno težak period života sam počela da intenzivnije pišem. Valjda su sve te emocije morale negdje izaći, ja sam ih morala preraditi i odlučiti šta sa njima. Pisanje je za mene bio logičan i potreban izbor, izbor koji je svaki put donosio olakšanje i tumačenje. I onda bih pustila. A otpustiti ono što nam više ne služi je jedna od najvažnijih sposobnosti. Život, ljudi, okolnosti, mi sami… Ništa nije crno, ni bijelo, a pogotovo nije sivo. Onakvo je kakvo mu mi značenje damo. Bolje birati ono što nam više odgovara, ali ni najveći mudraci svijeta ne uspijevaju uvijek u tome. No, dokle god tragamo za svjetlom, ništa nije izgubljeno.
HG: Kako ti uopće promatraš život, ljude, vrijeme u kojem obitavamo?
ALIBALIĆ: Kako ću posmatrati život, ljude i vrijeme u kojem jesam ili jesmo ovisi od nivoa mog unutrašnjeg mira i spremnosti da bez predrasuda pristupim svakom danu. Što sam mirnija i spremnija da prihvatim sve što mi dan donese, a da ne donosim zaključke unaprijed, to sam ispunjenija životom, zadovoljnija svojim odnosima sa ljudima i bolje koristim vrijeme koje imam pred sobom. Za mene je cijeli život – od kada smo se rodili do smrti jedan veliki izazov, jedna velika zagonetka, jedna velika kutija puna čuda… Najviše volim kada život posmatram na način na koji to rade djeca – začudno, radoznalo i kada mu pristupam kao igri u kojoj je cilj što više uživati. Živimo u veoma izazovnim vremenima, naročito mi u nesređenoj Bosni i Hercegovini, moje viđenje svijeta oko mene mnogi tumače kao sanjarenje, ali daleko od toga da ja ne racionaliziram, da ja ne posmatram sve što se dešava i da ne pokušavam biti dio rješenja. No, ja ne volim uzaludne stvari, pa se brzo od onog što vidim da se ne može popraviti, sklonim. Ljude jako volim da posmatram i veoma mi je interesantan segment ponašanja ljudi u određenim situacijama. Smatram da ljudi nisu ni dobri, ni loši, nego da vođeni svojim interesima jednostavno nekada reaguju kako nam se dopada ili ne dopada. Od svakoga se ponešto može naučiti, svako nam može biti primjer ako ne za ono kako treba, a onda za ono kako ne treba. Kažu da vremena oblikuju ljude i da smo zbog loših vremena, postali loši ljudi. Ja to ne prihvatam, jer ni ta vremena se nisu samima napravila loša. Potrebno je puno rada na sebi, znanja, učenja i prakse da shvatimo da je život koji imamo, ljudi kojima smo okruženi i mjesto gdje se nalazimo plod naših dubokih uvjerenja i upornog djelovanja. Ne kažem da se u životu ne mogu desiti loše stvari, da smo mogli birati gdje ćemo se roditi ili neke od ljudi u čijem okruženju moramo biti, ali naš pogled na sve što nam se dešava je naš izbor. Jednako kao i izbor da mijenjamo sve ono čime nismo zadovoljni. Nekada ne možemo promijeniti sve, ali i mali koraci su važni.
HG: Koliko je lakše čovjeku, ako sve zapisuje?
ALIBALIĆ: Meni je mnogo lakše. Svaki put kad zapišem ono što tinja u meni osjećam da dio toga odlazi u nepovrat, da se razrješava i daje mi upute kuda i kako dalje. Pisanje kao psihoterapija nije nepoznanica i mislim da daje jako dobre rezultate. A ako govorimo o segmentu olakšanja, onda to mogu biti i neke druge metode. Mislim da je sve lakše kada čovjek radi ono što osjeća da bi trebao. Nekome je to pisanje pjesama, nekome krojenje, a nekome obrađivanje zemlje. Samo treba sjesti u tišini i saslušati sam sebe. Tada je sve lakše.
HG: Hoće li „Namaste kažem“ imati svoje nastavke?
ALIBALIĆ: Ja bih svakako voljela. Materijala ima. Inspiracije ima. Nadam se da će biti i interesovanja čitatelja. U svakom slučaju, ja pisati moram. Za sebe. I zbog sebe. A ako na tom putu pronalaska mira sa svijetom i samom sobom uspijem dotaći nečiju dušu, pomoći joj da se oslobodi i shvati da sve kreće iz dubokog unutrašnjeg mira, onda mogu reći da objavljivanje knjige „Namaste kažem“ i njenog nastavka ili nastavaka ima smisla.
