Pred devastiranom zgradom „Soda So“ u Tuzli jučer je simbolično obilježena osma godišnjica prosvjeda kada je na tisuće ljudi tražilo promjene. Na dan obljetnice stiglo je tek dvadesetak sudionika tadašnje bune, koji su ponovili, odnosno potvrdili da promjene na bolje nikada nisu došle.
A sve je počelo u Tuzl kada su nezadovoljni radnici propalih firmi u Tuzlanskom kantonu tražili smjenu tadašnje kantonalne vlade koju je predvodio Sead Čaušević.
Sudionik tih događaja bio je Enes Tanović, nekadašnji radnik Polihema koji je 2014. godine bio i uhićen.
„Nakon osam godina, mi smo 30 godina unazad. To znači, da je gore nego prije 20 godina. Poskupljenja, niske plače, niske penzije, niko ne prati rast cijena. Rade šta hoće. Divljaju. Jedino je dobro to što Sindikat Solidarnosti ne traži radnicima posao već poslodavci sami traže radnike“, priča Tanović.
Najveću ulogu u traženju prava radnika imao je Sakib Kopić. Zašto su se svi razjedinili, Kopić smatra:
„Nejedinstvo i nesloga protestanata. Svako je vukao na svoju snagu. Onda, pojava plenuma. Oni su ti koji su upropastili proteste i proteste sa otvorenog, prebacili u zatvoreni prostor. I to je bio kraj protesta“, mišljenja je Kopić.
On naglašava da se danas protesti vode na društvenim mrežama, a ne na ulicama.
„Ako pratimo društvene mreže, revolucija je počela. Mi revoluciju moramo prvo imati u svojoj glavi. Da znamo šta hoćemo i kako to što hoćemo i na koji način, ostvariti. Ulica je jedino rješenje. Samo ulica može promjeniti situaciju u državi. Ništa i niko drugi“, zaključuje Kopić.
No, ostaje pitanje tko će voditi revoluciju kada imamo činjenicu da BiH ima sve manje stanovnika. Stariji su pasivni, a mladi svaki dan odlaze iz zemlje.
„Mislim da je to sasvim prirodno. Ne samo da mislim da je to stvar izbora mladih, nego njima su ruke zavrnute. Nije isključivo da naši političari svjesno ili nesvjesno to rade u dosluhu sa svojim kolegama iz EU kojima evidentno treba radna snaga“, stava je Elvis Kušljugić, aktivist.
N. Tadić
