Jedna moja dobra drugarica iz djetinjstva našla nekog momčića. Mi tek uzele osamn’estu, pa smo se po savjetima starijih žena iz sela odlučile dobro raspitati o njemu. Uglavnom, svako ko ga je poznavao ima samo riječi hvale, a i taj je momčić i riječima i djelima potkrijepio ono što smo čule. Jednog je dana našu drugaricu taj njen pozvao na večeru. Uh, golema je to stvar bila u tim godinama. Njeni roditelji pojma nisu imali da im se kćerka zatelebala do preko ušiju, jer se s njima o ljubavi nije moglo ni pričati. Oni su se držali one – imaš sve, završi srednju i fakultet, pod mojim krovom moja pravila, a pravilo je da momka nema dok diploma ne bude u rukama. Izlaske su joj branili, pa se sa momkom kao i sa drugaricama mogla viđati samo po danu. Propustila je mnogo lijepih trenutaka koji se danas uspomenama zovu, ali osmjelila se pravo kada se zaljubila. I kako se to hoće, večera je planirana subotom, a te su subote njeni porodično bili pozvani na svadbu. Nekako je uspjela ne otići na svadbu, pa smo se skupile kod nje dva sata prije izlaska da je spremimo kako dolikuje. Svako je donio najljepše što je imao, jer tih se godina na svemu štedilo i nerijetko se dešavalo da smo razmjenjivale garderobu, torbice, cipelice i sve ono što je jednom djevojčuljku bitno i dragocjeno. Sredile mi nju, ma sve odlično i onda se ona sjeti jedne sitnice – ne zna se služiti escajgom. Zgledamo se mi u čudu, pa se jedna od nas sjeti da se gulaš jede na kašiku. Mi seoska djeca smo uglavnom i jeli na kašiku, pa nabrzake obnovismo gradivo domaćinstva – ne naginji se nad tanjir, ne struži kašikom o dno tanjira, ne grizi hljeb već otkini za jedan zalogaj, ne stavljaj laktove na sto… Saberemo mi ono malo parica što smo imale i damo joj džeparac, jer se nikad ne zna šta se može desiti, pa da ima kakvu takvu monetarnu potporu. Ode ona na večeru, a mi svojim kućama jedva čekajući sutra. Večera prošla odlično kao i ostatak večeri, jer je naša drugarica tad sa napunjenih osamnaest godina i tri mjeseca prvi put ušla u disko. Kad god je išla u restoran s tim svojim momkom naručivala je gulaš. Bilo joj je veoma teško održavati balans između strogih roditelja i momka koji je bio tu za ozbiljno. Jedna se laž potkrijepi drugom, druga trećom i tako u nedogled. Naslućivali su oni zaljubljeno čeljade u kući, ali su ocjene bile isuviše dobre, pa im je falilo argumenata da je malo stisnu u tom smjeru. Čak su iz nas na prepad pokušali iznuditi informaciju kada smo došle god nje.
Drugarica je ušla u toplu sobicu sa šoljama čaja poredanim na rosvajnu tacnu vrteći glavom, a roditelji su zadovoljno odahnuli uzimajući moju reakciju kao neoborivu potvrdu da se zaljubljenost ipak nije ugnijezdila pod njihov krov. Taj je momak nekad pred maturu izrazio želju da našu drugaricu upozna sa svojim roditeljima. Rekao joj je da ima iznenađenje za nju. Kada je došla u njihovu kuću, strah joj je isprekidao sve rečenice, jer se strašno bojala riječi iznenađenje kao i svega onog što se krilo iza te riječi. Iznenađenje je bilo na kašiku – šerpa puna prvoklasnog gulaša spravljenog od mesa divljači i teletine. Taj je momak ubrzo otišao iz naše zemlje za boljim životom, a daljina je odradila svoje, pa su se rastali. Drugarica je u kuću donijela diplomu, iza diplome je otišla po diplomu magistra, iza magistarske diplome je otišla još po neke diplome, a naša se mala družina raspala pod pritiskom života. Mnogo se toga promijenilo, samo su dvije stvari ostale iste – gulaš se još uvijek jede kašikom i ja još uvijek ne nasijedam na navlakuše koje počinju sa “sve znamo”.
