Moja nastavnica matematike je uvijek govorila da se u svakom od nas krije račundžija, samo da tog racundžiju treba znati izbaciti na površinu i pod nos mu poturiti zbirku Stjepana Mintarevića da se razvije do kraja. Svih trideset i pet sedmica školske godine, od petog do osmog razreda, ona je na sve moguće načine pokušavala pronaći tog račundžiju u nama. Bilo je doduše i nas koji smo od računjanja voljeli samo ono matematičko računanje na prste i na digitron i ono životno računanje – računanti da će se desiti neko čudo. Ostali nastavnici su se nerijetko vodili ocjenama iz računa, pa su računali da neko ko rastura matematiku automatski može rasturiti i sve ostalo iako to ostalo trenutno baš i ne rastura, pa su i svoje ocjene podređivali ocjenama iz računa. Onda odrasteš i vidiš koliko ljudi cijene sve oko računa i na računu i ako imaš na računu, mnogo toga se podredi tom računu. Početak nove godine je mnogima kao stvoren za sviđanje računa, pa i meni. Čeprkam i tražim ovogodišnju verziju onog račundžije za kojeg je nastavnica tvrdila da živi u svima nama. Nađoh ga uz kafu u broju osmijeha koje sam izmamila tokom 2021. godine; u broju domova u koje je otišla moja prva, a kasnije i druga knjiga; u broju priča koje sam napisala – 365 onih koje sam objavila plus 60 koje čekaju da ugledaju svjetlo dana; u broju svih onih “NE” koje sam izgovorila glasno i jasno; u broju lekcija koje sam naučila u hodu i naučeno primijenila prvom (ne)prilikom; u bezbroj situacija u kojima me stomak zabolio od smijeha; u broju fantastičnih prilika koje su mi u život donijele fantastične ljude; u ogromnoj cifri nepoznatih ljudi koji su mi na ulici prišli i zagrlili me toliko jako da rebra jedni drugima osjetimo, jer sam ih nekad nečim kroz pisanje oduševila; u hiljadama odgovorenih poruka ljudima vezanim za probleme s kosom i u njihovim povratnim informacijama punim zahvalnosti; u broju ljudi koji su me podržali u mojim kastovima, a stvarno sam bila nakastila svašta nešto i to je svašta nešto komotno uspjelo stati u prethodnu godinu. Tek sad znam da itekako znam računati, na svoj način doduše, ali zar u tome nije sva ljepota životne matematike – imati sopstvenu računicu, prema njoj oblikovati svog račundžiju i dati sebi peticu crvenom polovkom uz paraf?! Nije u 2021. sve bilo sjajno, al’ ne bakć’o se ovaj moj račundžija brojem ljudi koji su mi okrenuli leđa čim me sunce počelo ozbiljno grijati, broju onih koji su iz gostiju odlazili minut prije mog dolaska da me ne sretnu, a ni brojem onih koji su jedva čekali da gdje kiksnem, pa da me verbalno mogu isklofati k’o ćilim, jer zna račundžija koje brojke je zdravo uzeti u obzir, a koje ne. Nakon ovog mog računanja dolazi mamurni komšija S. sa veoma važnim informacijama.
– Sekano, imam ti nešto bitno ispričat’. Kako sam juče lako zaradio dvije marone ne bi vjerovala. Uglavnom priča ide ovako. Posljednji dan 2021. godine će u selu biti upamćen po putniku torbaru koji je banuo oko podne na vrata komšije S.
– Domaćineeeee! – umilno je povisio glas dok kuca.
– Hajvanu jedan – kreknu pijani komšija kojem je u džepu od praznika ostalo još samo deset maraka – zar ne vidiš šteker na koji trebaš malkice naslonit’ prst i pozvoniš k’o gospodin?
– Ma ja se zanio.
– Pa svi se vi pred mojim vratima zanesete. Ugruvašte mi vaka lijepa vrata, cccc! – govorio je S. iz kuće dok pokušava navući pantalone na duge gaće – A koji si ti, ako se smije znat’?
– Ja sam trgovački putnik. Prodajem testere prve klase. Dva artikla pazariš, treći ide gratis.
– Testere? Neka fala. Ja sam izrađen čovjek i imam tri testere okačene na gredu dol’ u zgradici.
– Ma nije alatke testere već mirisne testere!
– Čuj?! Šta sve narod neće izmislit’?! Veliš da mi miriše dok na kozi testeram daske?
– Ma, gospodine, testere parfema. To su vam parfemi, ali testna forma, nek ostane između nas, i daleko koncentrovanija forma koja treba da privuče kupca, dok je parfem za nijansicu razblažen, zato svima preporučijem da se late testera, al’ o ovom psssst! Kad uđete u parfimeriju, testeri stoje ispred parfema i njih slobodno pršćete da vidite hoće li vam se miris dopasti, dok su parfemi upakovani. Razumijete li me sad?
S. je konačno navukao pantalone i izašao ispred kuće.
– Rođo, sad sam skont’o. Ja bi sad tebe zamolio da mi izložiš ote testere. Iznijeću ja par zimskije jakni, pa možeš po njima, da izvineš, prskat’, jer se kod mene na odjeći najduže miris zadrži.
Putnik torbar se obradovao, jer je nanjušio vruću i povrh svega pijanu mušteriju. Izgovarao je nekakva strana imena, kako veli S., i prskao jakne i sa vanjske i sa unutrašnje strane.
– Rođo, sve se kanim da te upitam pošto su oti testeri, a nikako da realizujem nakanu.
– Po šezdedet maraka k’o tebi.
– Otkud meni tolike pare, rođo testerašu? Imam samo cenera, al’ ni njega ne mogu potrošit’ na parfem, jer moram kupit’ piva za doček. Fala Bogu pa sam obezbijedio duvan i papiriće na vrijeme.
Testeraš lanu masno, pokupi svoje parfeme, a onda S. izjavi:”Al’ znam ko će kupit’ ako imaš ženski testera. I ako padne pazar, moja je provizija dvije marone, jer, rođo, ja ipak najviše volim mirušit’ na pivu guzlu marke Erster!” Trgovac pristade. Zovnu S. komšiju kojem je žena za Božić brojala zbog poklona. Naime, taj je komšija ženi kupio šoljice, pa se zbog tog poklona orilo selo:”Šolje, je l’? To mi je fala što rintam?! Ko nema ženu, nema ni magarca! A magarcu položi malo sijena i to je to! Tako i meni samo donosite gluposti, šolje, zdjele…K’o veli daj sluškinji alata da u novom služi! E, neće moći ove noći. Nisi se sjetio da kupiš parfem, pa ja, sluga treba vazda na zapršku da miriše?! Nosi te šolje da ih ne bi dobio u glavu!”
Komšija kupi najnavikaniji tester bez da se pokušao cjenkati, a S. od testeraša dobi dvije marke provizije. I sad je komšija S. u dilemi – koju jaknu obući kad krene u trgovinu po pive, jer sve fantastično mirišu.
Račundžija pritefterio – jedno “boli me stomak od smijeha” na uranak. Godina zvanično može da počne!
