Svaki smo dan rođak i ja morali prepješačiti tri kilometra u školu i tri kilometra iz škole. Voljeli smo proljeće, ali tek kad zasuši, i ranu jesen, suhu, a toplu, pa da njivama možemo malo prekratiti put. Često smo na putu od kuće do škole zastajkivali, brali prve jagode, kupine, turali nos u tuđe vrtliće i k’o dvije sevde komentarisali tuđe lije luka, radovali se kada autom naiđe neko poznat’ i poveze nas i malčice strahovali kada uočimo nepoznat auto pogotovo na onim dijelovima puta pored kojih nije bilo kuća. Svraćali smo nerijetko kod moje bake koja je živjela na pola puta od kuće do škole i tu se kratko zadržavali, tek toliko da popijemo čašu vode ili soka, jer smo imali roka jedan sat nakon kraja posljednjeg časa da se nacrtamo kod kuće kako znamo i umijemo. Dešavalo se i da probijemo taj rok, pa da nas kod kuće čekaju ljuti i zabrinuti ukućani sa spremljenim prutom. Jednog lijepog dana pred kraj školske godine morali smo ići kući makadamskom cestom, jer su trave na njivama već bile polijepo odrasle i prečice više nisu dolazile u obzir radi eventualnih guja. U dvorištu jednog čovjeka iz susjednog zaseoka smo spazili mačku trobojku. Odreagovala je na naše mac-mac-mac i izašla na put. Uvijala nam se oko nogu i prela tako zvučno da su nam se srca istopila od miline. Odluka je odmah pala – nosimo je sebi kući. Izvadili smo knjige iz rođakovog ruksaka i stavili u moj, a mačku smo stavili u ispražnjeni ruksak i zarozali tako da joj glava ostane napolju. Ja sam nosila svoj ruksak sa duplom porcijom knjiga, a rođak svoj u naramku, pa smo se onda mijenjali. Iako nismo imali sat, bilo nam je kristalno jasno da kasnimo kući, pošto je mačka bila teška k’o tuč i stalno smo morali stajati da se odmorimo ili pak zamijenimo. Pravo iznenađenje nas je dočekalo kad smo stigli kući. Vlasnik trobojne cica mace koja je bila meka k’o duša je javio našima da smo mu hapili mačku, pa smo morali uz maminu pratnju umorni i gladni vratiti četvrtonogu ljepoticu, priznati krađu i izvinjavati se čovjeku do besvijesti zbog gluposti koju smo napravili. On se smijuljio znajući da nas kod kuće čekaju obilne batine. Kada smo narednih dana prolazili kraj njegovog dvorišta, okretali bismo glavu na drugu stranu, a tu smo naviku odnjegovali toliko da smo to radili i kada smo odrasli. I nikada nam nije bilo jasno zašto nije odreagovao kada nas je vidio šta radimo, jer naša namjera nije bila ukrasti već usrećiti i sebe i mačku. Mislili smo da je ta mačka kao i većina mačaka ovdje – ničija ili kako komšija S. kaže narodna. Kod nas u selu mačke i psi nisu bili nešto Bog zna voljeni, jer je korist od njih, osim one neznatne čuvarske i lovne, bila samo u nevidljivoj valuti – u ljubavi, a ljudi k’o ljudi, ne vole nevidljivo.
