Sveti Ivan je bio Isusov najmlađi apostol i doživio je duboku starost. Svaki Ivan ima više imendana kroz godinu, jer osim Ivana apostola postoji i Ivan Krstitelj što je naš školarce često bunilo, pa su se mnoge jedinice iz ovog predmeta dobile upravo zbog ova dva Ivana, no vratimo se mi Ivanu apostolu. Svetkuje se 27. decembra i svake je godine naša kuća na ovaj dan puna ljudi. Mom su tati ionako namijenili ime Ivan, po djedovom ocu, a htjelo se i da se rodi na dan svetog Ivana. Pošto se tad rađalo kod kuće, naveli su da je rođen 1.1. kao da mu se ne dodaje godina radi ta četiri dana. Tatu skoro niko osim mame i ne zove imenom već nadimkom Čile. U prvom razredu osnovne škole učitelj je upisivao naše podatke u dnevnik i svakog je učenika pitao kako mu se zovu roditelji. Kada sam ja ustala i rekla kako mi se zove otac, jedna je djevojčica ustala i rekla glasno:”Ona laže, učitelje, njen se tata zove Čile, a ne Ivan.”
– Ne zove se ni Čile već Markuna, Markuna bagertista! – uzviknula je druga.
Učitelj se uhvatio za glavu. Markuna mi je stric, a njegovo je pravo ime Marko i to je ime dobio po babinom ocu. Njega i tatu začas zamijene, jer, kako selo reče, fizički su jako slični. Jednom se čak desilo da je neki čovjek malčice kučio autom tatino auto otpozada, jer je tata prikočio pored oglasne table sa namjerom da bolje vidi taze posmrtnicu, a taj čovjek se naljutio i eto ti razloga za prepirku. Pošto je šteta bila skoro pa nevidljiva, ljuti čiko se uputio prema lovačkom domu na Majevici, tata je ostao čitati posmrtnicu i čim je taj čovjek ušao u dom, nije mogao vjerovati svojim očima – u domu je sjedio čovjek s kojim se otoič prepirao kod oglasne table na skretanju za mjesno groblje. Zbog njihove sličnosti mi je jedan čovjek kao maloj ispred trgovine u ruke tutnuo sto maraka i rekao:”Daj starom, on s kašikom čuda čini!” Ja sam novac dala tati i nikako mu nisam znala objasniti ko mi je strpao te pare, ali sam rekla da su te pare date za nekakve kašike, da bi se kasnije ispostavilo da su te pare poslane stricu koji stvarno sa bagerskom kašikom čuda čini. Šta je puta tata bio čašćen od strane ljudi koji su vjerovali da časte bageristu, a šta je puta bagerista bio počašćen, jer su ljudi mislili da časte Čileta. I jedan i drugi su poznavali širok krug ljudi, pa mi ne manjka ovakvih primjera iako su meni očitije razlike između njih dvojice nego sličnosti, ali ja to pripisujem svom oštrom oku. Njih dvojica nikada nisu ispravljali ljude kada shvate da su ih zamijenili, pa se tata okretao kada neko vikne “Markooooooo”, a i stric se okretao kada ga neko Ivanom ili Čiletom zovne, tako da mi tehnički gledajući u kući imamo dva Ivana i dva Marka.
I dođe tako ljudi tati sa poklonima dva dana nakon Božića, a mala ja ih pustim da čestitaju i podijele doneseno, pa kažem:”Neka vas neka, Ivonu ste i ove godine zaboravili.”
– Auuuu, pa ja, danas je imendan i svim Ivicama, Ivanama, Ivama, Ivonama…
I tako je svake godine u djetinjstvu tata sa mnom morao podijeliti poklone koje dobije. Meni je malo bilo krivo što nisam kao tata rođena na neki veliki svetac, pa da niko ne može zaboraviti kad mi je rođendan. Kako god, draga mi je činjenica da imam više od jednog imendana, a još mi je draža činjenica da sad i odrasla ja imam širok krug ljudi koji me se na svetog Ivana sjete.
