Gotovo polovina građana u Bosni i Hercegovini živi na granici ili ispod granice siromaštva, pokazuju istraživanja nevladinog sektora što nas svrstava među najsiromašnije zemlje u Europi. Situacija je dodatno pogoršana zbog pandemije. Procjenjuje se da ćemo ovu godinu završiti sa 85 tisuća novosiromašnih. Za nadležne, očigledno, ovo i dalje nije alarmantan podatak.
Dubok jaz između bogatih i siromašnih u Bosni i Hercegovini najbolje se vidi u redovima za besplatni obrok u javnim kuhinjama. U “Mozaiku prijateljstva” u Banjaluci dnevno se podijeli 700 obroka, vikendom 1.100.
DARINKA ŠINIK, korisnica javne kuhinje:
“Ja kredita imam 153 KM i došla sam u kuhinju, pokazala ček od penzije i pitala mogu li dolaziti i oni su rekli da mogu”.
MIROSLAV SUBAŠIĆ, predsjednik “Mozaika prijateljstva” Banjaluka:
“Mi imamo puno ljudi koji se kupaju u javnom kupatilu i to malo ko zna, jako puno ljudi koji uzimaju pakete dođu kod nas da ih niko ne vidi, imamo puno ljudi kojih je sramota da ovdje stanu u red”.
Podaci Ujedinjenih nacija prije pandemije pokazuju da u Bosni i Hercegovini svaki šesti stanovnik preživljava sa tri do pet maraka dnevno i živi u ekstremnom siromaštvu. Čak 800.000 građana mjesečno preživljava sa 90 do 150 maraka.
RANKA NINKOVIĆ-PAPIĆ, direktorica Fondacije za socijalno uključivanje u BiH:
“U Bosni i Hercegovini je 23 odsto stanovništva ispod linije apsolutnog siromaštva. Procjena Svjetske banke iz 2020. godine je da će zbog pandemije biti između 35.000 i 80.000 novosiromašnih”.
Ekonomski analitičari problem vide u tome što radnici u proizvodnji imaju do 40 odsto manju plaču od, kako kažu, politički podobnih radnika u javnom sektoru koji ništa ne stvaraju.
ALEKSA MILOJEVIĆ, ekonomski analitičar:
“Da se visoki dohotci progresivno oporezuju, a da se popusti u oporezivanju nižih dohodaka i da se na taj način izvrši preraspodjela. To rade sve moralne vlade”.
Male plače nedovoljne za život dostojan čovjeka, loši uvjeti rada, ekonomsko-socijalna i politička nestabilnost utjecali su da radnici kupuju karte u jednom smjeru i zauvijek napuštaju našu zemlju.
RANKA MIŠIĆ, predsjednica Saveza sindikata Republike Srpske:
“Negdje oko 120.000 do 125.000 prima platu do 300 evra ili 600 maraka. Pri tome treba znati da je najniža plata u Republici Srpskoj 540 maraka. I tu najnižu platu treba da primaju nekvalifikovani radnici, a naša je procjena da je takvih 13.000. Otkud ovih 100.000 u toj kategoriji”.
Građani koji mogu podmiriti potrošačku korpu za četvoročlanu obitelj od 2.000 maraka su na razini statističke greške. Sve češći val poskupljenja roba i usluga gurnuće građane ove zemlje u još veće beznađe i ekstremnije siromaštvo, ne budu li donesene adekvatne mjere na državnoj ili bar entitetskoj razini.
