Badnji je dan najduži dan u godini. Ustaneš rano, jer ili si dijete, pa ideš nositi badnjake, ili si odrastao, pa ti donose badnjake. Nakon toga nema spavanja. Taj se dan odradi sve ono što Božić treba učiniti najljepšim danom u godini, a onda posna večera puna luka, tuširanje i pravac u crkvu na ponoćku. I kada misliš da više ne možeš ni stojati, uđeš u kuću, načneš božićne kolače na koje prije ponoći nisi smio ni pomisliti, jer se Badnji dan obavezno posti, pa jednom rukom jedeš meso hrskave korice, a u drugoj držiš kolač s kojeg spada na patos štaub šećer.
Kada se konačno dočepaš kreveta, pun umora i neke blažene miline, na um ti padnu svi oni koji ti fale, a koji božićuju na prostranstvima vječnosti gdje se vjerovatno prave zvijezde stavljaju na vršiku bora. Sjetim se u tom trenutku babe Finke koja nas je prva napustila, njenih gibanica i obevezne direktive da se meni paketići moraju kupovati dok god je ona živa bez obzira na eventualnu žutinu mog rodnog lista; djeda Grge koji je uvijek od pečenice svom Mišuru, meni, odvajao krtinu; babe Marije koja je nakon božićne mise svima javljala koji dan nakon Božića zalazi parok; sestara Pere, Anđe i Janje koje su pravile najukusnije božićne kolače po starinskom recopisu u kalupima koje su nazivale kalufi, a recopis je bio tajniji od državne tajne; djeda Ilije kojem na uranak odem čestitati Božić samo da bih od njega iščičila informaciju hoće li mu na praznik doći unuke Duška i Gordana u čijem sam se prisustvu osjećala jako voljeno, iako su me stalno zadirkivale, jer su bile dosta starije od mene; kume Janje Bonkića kojoj sam na Božić uvijek govorila da mi je žao što joj je muž Šimo umro, jer sam ga voljela trun više nego nju; kuma Frane koji je često nešto raduckao po polju, pa čim me vidi zovne svoju ženu Ljubu da “dijetu iznese šta, jer pobogu, Božić je”, a znam da bi oni iznijeli i da nije Božić”; babine sestre – tetke Mande koju sam zvala Dajda, a kojoj sam išla kad se najdem kod babe, pa kod nje ni zalogaja nisam mogla progutati na što se ona kobojagi ljutila; tatine tetke Ane Zorkine koja se uprkos svim životnim olujama koje su je snašle, nikad ni na koga nije ljutila, pa ni na nas kad joj ne dođemo za Božić; Radojke Marjanovića koja uvijek na Božić svrati samo da s mojima pripali po jednu, jer je vazda nekud žurila; Janjke Vitinice kojoj smo Božić čestitali uvijek nekoliko dana ranije za svaki slučaj ako je ne vidimo dok božićujemo; Ane Grgince i Grše s kojima mi se bilo milina raspravljati, pa i kad se vraćamo s mise na Božić; tatine tetke Mare koju je Bog proživio devedeset i sedam godina, a tim proživljavanjem je i nas blagoslovio njenim prisustvom i onim “evo ti, sine, cener za dopunu” i tako utoneš u blaženi san, a ujutro te ispod jelke dočeka paketić bez obzira na broj godina, jer ti eto neko ne dopušta da prestaneš biti dijete.
Ova je božićna priča jedan apel svima vama koji ste još uvijek nečije unuče, dijete nečijeg sestrića, komšija nekog čiji je rodni list žut skoro kao ona zvijezda sa jelke, posjetite te ljude ovih dana, pustite im da vas nutkaju jelima spremljenima s ljubavlju i da vam drhtavim rukama prikučuju tanjire pune svega i viču:”De!”, da vas po peti put pitaju koji ste razred i sluša li vas učiteljica, jer ćete jednog dana, kada sami budete pravili božićne kolače i keške, biti spremni sve dati za samo tu jednu gnjavažu isteklu iz dragih usta. Jer, život je to, danas te obasipaju paketićima, a već sutra pitanjima “zar ti znaš napravit’ keške”, a ti prekolutiš očima i kažeš da to jelo ne zna napraviti samo onaj ko još nije pokušao. A, da vam kažem u povjerenju još jednu sitnicu, ne bole uspomene na drage ljude koliko boli odsustvo uspomena, jer smo bili zauzeti nečim nebitnim. Zato, priuštite danas svojim prisustvom i pažnjom nekome nezaboravne blagdane, a vi najbolje znate kome.
Sretan Božić!
Vaša Ivona
