Piše: Ljerka Lukić
Kad sam otišla iz svoje domovine Bosne i Hercegovine tijekom treće godine krvavog Rata i preselila se u Hrvatsku, također moju domovinu, skrasila sam se u glavnom gradu Zagrebu. Kao i uvijek Zagreb je bio dražestan i šarmantan, ali nažalost skup. Prijavila sam se za iseljeničke vize u Ujedinjeno kraljevstvo i
Sjedinjene američke države. Moje poznavanje i uvažavanje ovih dviju zemalja bilo je osnovano na bezbrojnim filmovima, pjesmama, knjigama i umjetničkim djelima u kojima sam uživala još od školskih dana. Štoviše, naučila sam puno o ovim od svojih prijatelja iz međunarodnih klubova za ljubitelje dopisivanja, te prikupljanja i razmjenjivanja poštanskih markica.
Pored toga, bila sam i internacionalni student u Londonu prije početka Rata u bivšoj Jugoslaviji. Nikad nisam prestala sanjariti o ponovnom odlasku u Englesku, nastavku studija a možda i o mogućnosti zaposlenja.
Nažalost, ekspresno sam odbijena od oba veleposlanstva s napomenom kako mogu ostati i graditi novi život u Hrvatskoj jer sam bosanska Hrvatica. Naravno, jesam bosanskohercegovačka Hrvatica, ali neki dijelovi Hrvatske su još bili pod
okupacijom Jugoslavenske narodne armije i Srpske vojske.
Život u manjim oslobođenim i rijetkim neokupiranim dijelovima prolazio je kroz bolne stupnjeve oporavka.
Gdje drugdje pokušati? Ni Australija ni Novi Zeland nisu nikako dolazili u obzir uslijed zemljopisne udaljenosti. Dakle, samo Kanada? Dvoumila sam se.
Otprilike, naredna dva mjeseca nosila sam uvijek sa sobom sve iseljeničke formulare bez ikakve žurbe da ih popunim. S vremena na vrijeme bih čak zastala ispred kraljevskog Hotela Esplanade gdje se nalazilo Veleposlanstvo Kanade, no bez prijeke potrebe za predajom papira u njihov Ured.
Dok sam nosala sve ove formulare u svojoj tašni, neprestano bih samu sebe ispitivala: Što bih ja radila u Kanadi? I odgovarala bih samoj sebi: Ne, ne, prehladno je za preživjeti tamo. Ja ne mogu živjeti u ledu i snijegu.
Uspjela sam naći posao kao lektorica, urednica i prevoditeljica u Zagrebu što je svakako uzdiglo moj duh i dalo mi nadu. S druge strane, pošteno govoreći, bilo je dostatno samo za pokrivanje osnovnih životnih potrepština i skoro ništa za poslati svojoj obitelji u Bosni. Podstanarska pozicija i zbilja se pretvorila u besane noći. Na mom obzoru nije bilo obećavajuće budućnosti.
Onda je zima počela u Zagrebu, što je otežavalo cjelokupnu situaciju, pa sam konačno predala svoje iseljeničke papire za Kanadu nadajući se da me neće zvati. Iznenađujuće, 17. siječnja 1995. godine, što je bio rođendan mom ocu Miji, ja sam imala intervju u Kanadskom veleposlanstvu u Hotelu Esplanade koji je
izgledao kao kraljevska palača. Prihvaćena sam kao izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. Dobila sam vizu za Kanadu. Dobila vizu za led i snijeg!
Opet sam bila zaokupljena nedoumicom: prihvatiti ili odbiti? Što ja znam o Kanadi? Moj otac, uvijek oduševljen gledanjem međunarodnih vijesti ili čitanjem o njima u dnevnom tisku, govorio je o kanadskoj ekonomiji i politici, specijalno o
Pierreu Trudeauu. Imala sam nekoliko dopisnih prijatelja iz nekoliko kanadskih provincija s kojima sam bila razvila zanimljivu prepisku. Ljubitelji dopisivanja iz drugih zemalja su požurili sa svojim ohrabrujućim tumačenjima kako je Kanada nadaleko poznata kao najbolja zemlja na svijetu.
Mene je ipak brinulo kako takva hladna zemlja može ponuditi dobrodošlicu? Odjednom, sjetila sam se madame Olge Belić, glumice prvakinje u našem Narodnom pozorištu u Tuzli, sjeveroistočnoj Bosni i Hercegovini, koja je imala par lijepih modernih zimskih čizama sparenih sa istovrsnom tašnom. I čizme i tašna napravljene od iste znalački odgovarajuće elegantne prave smeđe kože! Kvalitet i stil su bili začuđujući. Pošto sam bila aktivna i istaknuta članica Dramskog studija pri tuzlanskom Kazalištu, glumila sam s njom u nekoliko profesionalnih predstava.
Tijekom naših turneja po bivšoj Jugoslaviji sa predstavom Hasanaginica, provele smo izvjesno vrijeme razgovarajući o kazalištu, književnosti i modi. Dala sam joj kompliment za njezin prepoznatljiv stil – savršene čizme i tašnu. Ona je radosno
obznanila da je to kupila prilikom posjete svom stricu u Kanadi.
Poslije nekoliko dana dodatnog preispitivanja i borbe u samoj sebi sa svojim razlozima za i razlozima protiv svog možebitnog preseljenja na Divlji Zapad i plakanja moje mame Ružice kako bi me vratila našoj kući, rekla sam sama sebi: Neka pokušam! Neka idem na nekoliko tjedana. Ne više od jednog mjeseca! Moći
ću vidjeti Ottawu, Toronto i Nijagarine Slapove, kupiti puno suvenira i knjiga o ovom dijelu svijeta, kupiti nekoliko pari kožnih čizama sa istovrsnim tašnama i novčanicima, te se zasigurno vratiti u svoju voljenu Bosnu i Hrvatsku. Zasigurno!
Ja ne mogu ostati u Kanadi da živim s polarnim medvjedima!
Ali, izgleda, prijelomnica je neupitno počinjala. Pakirajući svoje kofere, shvatila sam da se moje životno iskustvo zapravo pakira za novi svijet, novu zemlju, gdje bih trebala graditi svoju budućnost; dati sve od sebe da ne propadnem.
Leteći zrakoplovom Poduzeća Air Croatia iz Zagreba u Zurich, skupina nas izbjeglica je ili plakala ili se smijala praveći šale kako nam nije kasno iskoristiti priliku – odvojiti se od grupe i vratiti se kući iz Švicarske, makar i pješke.
Tijekom poveznog leta iz Zuricha za Toronto, u zrakoplovu Tvrtke Air Canada, sve se promijenilo. Svi mi, izbjeglice, počeli smo pomno čitati brošure i časopise o Kanadi te zdušno prakticirati engleski jezik sa stjuardesama. Poslije nekoliko sati letenja, Kapetan je najavio kanadsko tlo na vidiku… Prilično stranih
putnika, očigledno Kanađana, oduševljeno je skočilo i zapljeskalo uz povike: “Yes! Cheers! God, bless Canadian land! Go, go go…” Potom ih je nekoliko zapjevalo kanadsku himnu. Još nekoliko je ustalo na noge i pridružilo im se. Ovaj čin domoljublja, čin nacionalne časti i nacionalnog ponosa me je oduševio.
Cjelokupni prizor me je iskreno dirnuo. Ova scena mi je pružila prvu spoznaju i zaključak: kako su Kanađani dostojanstven narod! Do kraja našeg nezaboravnog leta ovi ljubazni ljudi su pomalo razgovarali s nama. Po slijetanju u Zračnoj luci,
pomogli su nam proći kroz granični ulaz i carinu, preuzeti naš prtljag, pronaći izlaz, sresti se sa imigracijskim službenicima koji su dočekivali useljenike, pogotovo nas izbjeglice… Svi su nas učinili ponosnima; nismo više bili stidni,
nismo se nikad više sramili našeg izbjegličkog položaja.
Dakle, moj dolazak u Kanadu se dogodio 15. ožujka 1995. godine.
Pošto je Bosna i Hercegovina bila visoko višekulturalna zemlja, odmah sam se osjećala doma u Kanadi. Kanada je otvorila svoja vrata i svoje srce kad je bilo najpotrebnije. Premda su početne godine bile izrazito teške, poslije su nam se otvarale beskrajne mogućnosti. Uspjela sam naći posao u svojoj struci, poslati
nešto novaca svojima u Bosni i Hrvatskoj, sudjelovati u obilju raznolikih društvenih djelatnosti i zbivanja, nastaviti i ostvarivati svoje književne i umjetničke snove, oduševiti se veličanstvenom prostranošću i pitomom divljinom ove zemlje, obogatiti se kanadskim današnjim načinom shvaćanja pravde i čovječnosti…
Najdragocjenije, ali i najtužnije, iskustvo je učiti o povijesti kanadskih urođenika – Prvih Naroda (The First Nations, pogrešno ih nazivamo Indijanci) i Inuita (The Inuit, pogrešno ih nazivamo Eskimi); prije svega o diskriminirajućim i rasnim školama gdje je u prošlosti počinjen genocid od strane britanske Kraljice
Viktorije i prve kanadske Vlade. Ove škole su funkcionirale od 1870. do 1996.
Pomažući preživjele ovih škola, čini me boljom osobom i boljom prosvjetnom radnicom. Najčarobnije iskustvo je proučavati bogatu tradiciju i kulturu, naročito umjetnost, ovih domorodaca. Podržavanjem programa za sprečavanje pokušaja samoubojstava među urođeničkom mladeži, ispunjavam svoju osobnu misiju.
Kanađani prihvaćaju useljenike jednakim i vrijednim sebi. Stoga sam se posvetila ovom jedinstvenom društvu.
Nakon dvadeset i pet godina života u Kanadi ja još uvijek obožavam kupovinu. Moja vrijedna zbirka istovrsnih čizama, tašni i novčanika raste. Nakon četvrt stoljeća provedenog na život u ovoj zemlji koja pruža uistinu toplu dobrodošlicu, polarni medvjedi su moji prvi i najdraži prijatelji. Ako mi uspije u mirovini vratiti se u svoju voljenu Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, u svom srcu ću ponijeti kanadske polarne medvjede.
