Imam jednog druga koji je pravi mag za volanom. On ne samo da dobro vozi, on vozilo osjeća. Doduše, za hljeb ne zarađuje na taj način, ali naprosto zablista kada se prijavi na kakve trke ili kako se to već zove, iako ga nikada nećeš čuti da se hvali prvim mjestima koje je osvojio pošto on nekako vjeruje da bi to mogao ama baš svako ko bi samo malo naćulio uši na pravi način i dopustio da mu mašina isprede koji je idući korak. Pa da, tako je to sa talentima, ko ih ima, misli da to nije ništa posebno, a ko gleda taj manifest talenta sa strane, e to je već druga priča, iako sam davno nekad negdje čula da smo mi svi za nešto rođeni samo moramo otkriti za šta tačno.
Nego, taj moj drug je ujedno i veliki šaljivdžija, a pomalo i čitač ljudskih duša onako u slobodno vrijeme. Jedne prilike morade odvesti na neki vašer majku i baku svoje tadašnje djevojke, a nije ih poznavao od ranije, naime djevojci iskrsao baš tad razgovor za posao, pa… Sjele njih dvije u auto, a pridruži im se i djevojkinog strica mala koja ima nekih dvadesetak godina. Sve se odvijalo fino dok ovaj naš vozač ne poče izmišljati priču o tome kako nije istina da su muškarci bolji vozači od žena i kako je njemu trebalo ono baš puno vremena da nauči osnove vožnje, kako mu saobraćajni znakovi i nemaju nekog naročitog smisla, jer moraš voziti i pratiti ih istovremeno, ko će to sve stići, kako je tek od peti put položio…
Stigle one na vašer i rekle momku da ne dolazi po njih, jer nije uredu da ga baš toliko obavezuju, ima on i svojih obaveza i tako to. Napomene radi, vožnja je tehnički zadovoljavala sve segmente sigurne vožnje tokom koje se mogla doslovno popiti kafa i to iz onih finih, gospodskih šoljica bez da ikome kane jedna jedina kap na odjeću.
Ljudi su bića od riječi i prije će povjerovati u riječi nego u djela koje se upravo odvijaju pred njihovim očima, pa pazimo šta pričamo (o sebi)…
