Mi djeca podmajevičkog kraja mnogo smo voljeli mjesec jun koji je donosio zrelost djedovim trešnjama u bašči niže kuće, nama kraj još jedne školske godine i uspješno završen još jedan razred, a Jukića lipi, inače najvećem drvetu lipe koje sam ikad vidjela, blaženu rascvjetalost koja oslobodi takav miris da nam je milina igrati se ispod tog drveta koje ti na sve to pruža i gustu hladovinu.
Jedne godine nekako baš s početka juna, shvati naša učiteljica Saja Filipović da većina nas u razredu ne zna nabrojati mjesece po hrvatski čak ni po redu, a kamoli nasumično, pa nam stade objašnjavati zašto se siječanj zove siječanj, koliko je studeni studen da bi se zvao studeni, po kojoj je alatki srpanj postao srpanj i tako. Naš je zadatak bio da to preko vikenda savladamo da ne bismo ne daj bože nagrdili ocjene, jer kraj je školske godine…
Dođe taj ponedjeljak, pa ona krenu po razredu, pipne te nježno prstom po glavi i kaže, primjera radi, oktobar, a ti kažeš listopad, ona kaže pet, ti kažeš jupiiiiii! Fino je to išlo sve do jedne glave koju učiteljica pipnu i reče juni. Dječak zakovao. Ni vam ni tam. Pomogne ona njemu asocijacijom “juni je dobio ime po jednom drvetu koje baš tad…”, tu je dječak prekide sav sretan i izvali:”Trešanj!”
Drugi je juni, lipanj ili trešanj, kako god vam volja, a mene sjećanja i jutros grle lipovim cvatom, zrelim trešnjama i učiteljicinim asocijacijama koje smo uvijek krivo shvatali…
